“Jutros, tek što se noć spremala da ustupi mjesto danu, dakle nešto poslije pet sati, žitelje područja na uzavreloj i krvavoj granici Crne Gore i Hrvatske probudile su žestoke detonacije od kojih su podrhtavala prozorska okna i vrata u ramovima”. Tako je glasio patetični uvod u izvještaju podgoričke “Pobjede” o početku tzv. operacije Dubrovnik, odnosno ratu na jugu Hrvatske u jesen 1991. godine. Znalo se, naravno, i u tim danima da napad na Dubrovnik i područje juga Hrvatske nije slučajan i tek u nizu ondašnjih “incidenata” kako bi se spriječile tobožnje namjere “ustaša, probisvijeta i bjelosvjetskih plaćenika koji su ugrožavali Prevlaku, Boku kotorsku i Crnu Goru” što je bila česta kvaziopravdavajuća poštapalica ondašnjih jugoslavenskih, srbijanskih i crnogorskih dužnosnika.
Napisao: Luko Brailo
Te nesuvisle “slučajnosti” poprilično su razjašnjene u proteklim godinama od početka “rata za mir” na jugu Hrvatske, osobito tijekom haaških suđenja nekadašnjim zapovjednicima II Operativne grupe JNA za dubrovačko-hercegovačko ratište i Vojno-pomorskog sektora Boka, generalu Pavlu Strugaru i admiralu Miodragu Jokiću.
To razdoblje kao i poslijeratna istraživanja o pravosudno nedohvaćenim važnim akterima “rata za mir” donijele su iznimno dokumentirane spoznaje o Operaciji Dubrovnik. Račun za “avanturu oko Dubrovnika” platili su, zasad, samo spomenuti Strugar i Jokić s preniskih sedam i pol, odnosno sedam godina zatvora, a kako su odslužili dvije trećine kazne pušteni su na slobodu.
Iako je na njima i dalje najveće zvono u vezi s Operacijom Dubrovnik istine radi valja reći kako je napad na jug Hrvatske u jesen ’91, nakon ljetnih priprema s jedinicama i rezervistima JNA na poligonima u Crnoj Gori i u okolici Mostara, osmislio prvi zapovjednik II Operativne grupe JNA za dubrovačko-hercegovačko ratište general potpukovnik Jevrem Cokić. Zapovjedno mjesto te Operativne grupe nalazilo se u Kifinu Selu, nedaleko Nevesinja i Trebinja, u istočnoj Hercegovini.
Prema dostupnim dokumentima krajem rujna Cokić i njegovo Zapovjedništvo dovršavaju pripreme za udar na jug Hrvatske.
“Predlog odluke za napadnu operaciju” bio je zgotovljen u Kifinu Selu 29. rujna 1991. godine u 01 sat poslije ponoći. Cokićeva “direktiva” zatim je upućena na odobrenje tadašnjem načelniku Generalštaba Oružanih snaga SFRJ general pukovniku Blagoju Adžiću, s tim da početak napada na jug Hrvatske Cokić osobno “posebno odredi”. Uslijedilo je to, poznato je, 1.listopada ’91, u ranim jutarnjim satima, “tek što se noć spremala da ustupi mjesto danu”…
– Odlučio sam: iz sadašnjih rejona, većim delom snaga preći u napad glavnim snagama na pravcima: Ljubinje – Zavala – Slano; selo Ljubovo – Ivanica – Čibača, i Grab – Dubravka – Molunat, a pomoćnim snagama obezbediti objekte i aerodrom Mostar i u dolini Neretve, sa ciljem: uz avio, artiljerijsku i brodsku podršku jednovremenim i energičnim dejstvom razbiti snage na pravcima napada i izbiti na obalu, preseći Jadransku magistralu na više mesta, na otseku Slano – Prevlaka, blokirati s kopna i mora Dubrovnik, aerodrom Čilipi i Prevlaku i onemogućiti manevar snaga neprijatelja, a zatim, obezbeđujući se sa pravca Ploče, pristupiti uništenju i razoružavanju okruženih snaga neprijatelja i biti u gotovosti za daljnja ofanzivna dejstva u zapadnu Hercegovinu, naredio je Cokić uz Adžićev blagoslov, a operaciju Dubrovnik trebalo je obaviti u dvije faze.
Prva etapa je podrazumijevala “izbijanje na morsku obalu i presecanje Jadranske magistrale te blokiranje Dubrovnika, aerodroma i snaga na Prevlaci” za što su bila određena dva dana.
U drugoj etapi, prema Cokićevim zamislima valjalo je “potpuno razbiti, te prisiliti na predaju i razoružati snage neprijatelja i biti u gotovosti za prenošenje napadnih dejstava u zapadnu Hercegovinu”, za što su predviđena “2 do 3 dana”. Drugim riječima, Dubrovnik i područje juga Hrvatske trebali su pasti za pet dana što se, međutim, pokazalo samo kao sanak pusti planera i izvršitelja “rata za mir” povezanih od Beograda, preko Podgorice do Trebinja (Kifina Sela).
Na dužnosti zapovjednika spomenute II Operativne grupe Cokić nije ostao dugo, povrijeđen je 5. listopada u padu vojnog helikoptera u Konavlima, podno Pridvorja, pa je Adžić u Kifino Selo poslao generala Milu Ružinovskog. No, Ružinovski (kao Makedonac) nije bio po volji ondašnjeg trebinjskog gospodara rata i gradonačelnik Božidara Vučurevića, a kako su glavninu udarnih snaga činili vojni obveznici iz Crne Gore, tadašnje je podgoričko vodstvo (Momir Bulatović, Milo Đukanović, Svetozar Marović i Milica Pejanović Đurišić) isposlovalo da već 13.listopada za novog čelnika II Operativne grupe bude postavljen general Pavle Strugar, dotadašnji zapovjednik Teritorijalne obrane Crne Gore. On je, od tada pa do listopada ’92 , dakle do kraja operacije Dubrovnik bio na izravnoj vezi s Generalštabom JNA kojim je rukovodio Blagoje Adžić uz tada svemoćnog saveznog sekretara za obranu i generala armije Veljka Kadijevića.
Vratimo li se na trenutak “direktivi” za napad koju su sa svojim jedinicama proveli general Strugar i admiral Jokić, uočljivo je kako Cokićeva odluka u potpunosti korespondira s tadašnjim djelovanjem saveznih institucija koje su se stavile u službu Miloševićevih velikosrpskih osvajačkih ciljeva. Pritom je izmišljen tzv. problem Prevlake koji je poslužio kao izlika za otvorenu agresiju na Dubrovnik i jug Hrvatske.
Najznačajnije dokaze za spomenutu tvrdnju u svojoj je knjizi “Moje viđenje raspada – Vojska bez države” (u nakladi Izdavačke delatnosti beogradske Politike ’93) iznio Veljko Kadijević. U poglavlju u kojemu obrazlaže ideju vojnog manevra kojim je Hrvatsku 1991. godine trebalo potpuno blokirati i ispresijecati na nekoliko strateških pravaca, Kadijević navodi kako je to trebalo učiniti na pravcima Gradiška – Virovitica, Bihać – Karlovac – Zagreb, Knin – Zadar i Mostar – Split.
Uz potpunu blokadu Hrvatske na kopnu, iz zraka i na moru, u razradi tog vojnog manevra, general Kadijević, među ostalim, naglašava: “Najjačom grupacijom oklopno-mehaniziranih snaga osloboditi istočnu Slavoniju, a zatim brzo nastaviti dejstva na zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj Slavoniji i produžiti ka Zagrebu i Varaždinu, odnosno ka granici Slovenije. Istovremeno, jakim snagama iz rejona Herceg Novi – Trebinja blokirati Dubrovnik s kopna i izbiti u dolinu Neretve i na taj način sadejstvovati snagama koje nastupaju na pravcu Mostar – Split. Nakon dostizanja određenih objekata osigurati i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj, izvući preostale dijelove JNA iz Slovenije i nakon toga povući JNA iz Hrvatske”.
Ideja Kadijevićeva vojnog manevra, odnosno Cokićeve “direktive za napad” na jug Hrvatske je posve jasna – stvaranje velike Srbije okupacijom dobrog dijela teritorija RH.
Razmatrajući uspješnost tako vođenih vojnih pohoda Kadijević navodi: “Doprinos hercegnovsko-trebinjske grupacije ostvarenju ukupnih ciljeva operacije bio je vrlo značajan, jer je oslobađanjem Prevlake i njezinog šireg rejona osiguran Bokokotorski zaliv za ratnu mornaricu, blokiranjem Dubrovnika stvorena je kontrateža blokiranim garnizonima JNA u dubini Hrvatske, a izbijanje u rejon Ston – Neum predstavljalo je ozbiljnu prijetnju nastupanja ka Splitu u sadejstvu s mostarskom grupacijom”. Dubrovnik je, dakle, trebalo riješiti za nekih pet dana kako bi se dalje vojno nastupalo prema Splitu.
I to je Kadijević osobno potvrdio tijekom suđenja generalu Vladimiru Trifunoviću,( umro je u Beogradu, gotovo kao socijalni slučaj, op.a.) nekadašnjem zapovjedniku Varaždinskog korpusa JNA koji je tamošnju vojarnu, ljudstvo i opremu predao Zboru narodne garde ’91.
U beogradskom postupku vođenom 1994. godine Kadijević je, među ostalim, kazao: “Naša namjera da idemo na Konavle i Dubrovnik bila je ne samo pripremna osnovica za dejstva prema Splitu, nego i mogućnost da napravimo kompromis s međunarodnom zajednicom. Naime, ako je ona od nas tražila da popustimo kod Dubrovnika, onda smo mi tražili da ona popusti na drugom mjestu”.
Prema tome, “oslobađanje” i “čićenje” Konavala i cijelog dubrovačkog kraja, što su samo pervertirani nazivi za pljačku, palež i brutalnost neviđenih razmjera, nije poduzeto zato što su “ustaše” napale Crnu Goru, zbog blokiranih a nepostojećih vojarni i navodno ugroženog srpskog življa na dubrovačkom području, napose ne zbog Prevlake.
Cokićeva “direktiva” i Kadijevićevo obrazloženje vojnog manevra još jednom potvrđuju kako je operacija Dubrovnik od početka bila organizirana i smišljena političko-vojna akcija državnog vrha nekadašnje SFRJ s nakanom okupacije prostora od Konavala do Splita, da bi se potom Hrvatsku i međunarodnu zajednicu ucjenjivalo pregovorima o “razgraničenju” diktiranom iz Beograda.
Krvava cijena slobode
Od početka agresije Srbije, Crne Gore i JNA s pridruženim im dobrovoljačko-rezervističkim jedinicama iz istočne Hercegovine, od 1. listopada 1991. pa do kolovoza 1995. godine (prečesto se zaboravlja da je rat na dubrovačkom području potrajao do iza „Oluje“) poginulo je više od 430 hrvatskih branitelja. Njih više od 900 je teže i lakše ozlijeđeno, a poginulo je i 116 civila. Na dubrovačkom području je 140 civilnih invalida, među njima je 35 osoba koji su tijekom rata bili djeca. U logorima Morinj i Bileća bila su 443 zatočenika, dok je 33 tisuće ljudi iz dubrovačkog kraja tih ratnih godina „steklo“ statuse prognanika diljem Hrvatske i u inozemstvu.
U „oslobađanju“ juga Hrvatske oštećeno je 13900 kuća i stanova, a do temelja je uništeno više od 2000 stambenih objekata. Oštećeno je 300 crkvenih objekata, a samo izravna materijalna šteta na spomenicima kulture 1998. godine procijenjena je na 35 milijuna američkih dolara. „Rat za mir“ na dubrovačkom području donio je izravne i posredne štete od 1,5 milijardi eura!
