Nakon što smo objavili tekst Hoće li se na Montovjerni ograničiti prometovanje vozila preko 3,5 tone? javila nam se čitateljica čiji su podaci poznati uredništvu, a koja je poslala pismo u kojemu tvrdi kako je na Montovjerni postojao znak o ograničenju prometovanja kamiona do 3,5 tona nosivosti, ali je maknut kada su 2007. tamošnji građani zapriječili put “labudici” s bagerom, teškoj oko 30 tona. Pismo prenosimo u cijelosti:
Za Montovjernu je vrijedno napomenuti kako je prije 60 godina tadašnja gradska vlast zabranila daljnju gradnju, planirano je bilo da je sve od križanja s ulicom Alberta Halera i spoja s ulicom od Montovjerne zeleni pojas, malo po malo od 2003. počinju nicati građevine jedna zgrada, druga zgrada, treća zgrada, četvrta zgrada i tako dolazimo do 5. a potom i do 6., a to je ova koja se upravo kopa iznad hotela Lero. Svo to vrijeme ulicama prometuju teški strojevi i samo nas dragi Bog čuva da nitko nije stradao, jer vrlo često taj kamion ide u rikverc cijelom ulicom od Montovjerne do spoja s ulicom Mihajla Hamzića.
Te kamione nitko ne prati, dakle, oni prometuju u rikverc, a pitanje koje se nameće je – koliko mu je dobra vidljivost. Valja spomenuti da na samoj sredini ulice od Montovjerne postoji izlaz iz ulice Ignjata Joba i kada netko iz te ulice pokuša izaći na spoj s Montovjernom, doslovno ga ne vidiš kad ideš pješice nego u trenutku kada se skoro sudariš s njim.
Na igralištu je svakodnevno više od 50 djece, jedan dio njih se vozi i biciklima po spomenutoj ulici. Nama roditeljima je teško gledati takve “bliske” susrete djece s kamionima. Osobito u trenucima kada dijete padne s bicikle, a u susret mu ide neki velikoteškaš.
Buka koja nas prati već 15 godina je nesnosna, nekad su nas budile ptice kojima je Monta obilovala , danas nas bude pikameri, bageri, dernjava s gradilišta itd.
Prašina koja se skuplja prilikom dovoza i odvoza materijala i otpada je stravična, auti i dvorišta su nam prekriveni prašinom, a prilikom prolaska strojeva kuće nam se tresu kao da je potres.
Nekada je na ulazu u ulicu Gabra Rajčevića bio znak da je dozvoljeno prometovanje do 3,5 tona, ali on je nestao preko noći, 2007., kada su se stanovnici Montovjerne pobunili protiv labudice kojoj je dozvoljeno prometovanje prema tadašnjem gradilištu Konjuha i Vlahušića.
Pitamo se zašto ti znakovi u prometnoj školi i udžbenicima i dalje postoje, jesu li oni još uvijek važeći te gdje su u našem gradu postavljeni?
I s pravom se pitamo zašto ti znakovi ne postoje na ulazu u neke ulice, a nekada su postojali, često smo svjedoci ulegnuća na našim cestama, asfalt je izbočen, ulubljen, nepravilan, a pa kako i ne bi bio? Koliko samo teških strojeva pređe preko njega!
U proteklih nekoliko mjeseci na istom mjestu u ulici od Montovjerne su se radile zamjene vodovodnih cijevi, tik uz cestu kojom prolaze teški strojevi. Kako se to sve češće događa, jasno je da je razlog pritisak koji ti teški strojevi stvaraju prolaskom kroz ovu ulicu.
Nastaju nam oštećenja na kućama, zidovi nam pucaju, pločice u banjama padaju… ali to očito nikoga ne zanima osim stanovnike Montovjerne koji godinama gube bitku s ovakvim GUP – ovima koji su dozvolili ovakvu izgrađenost.
Jučer je na samom vrhu bio manji požar, sreća da se dogodio u kasnim popodnevnim satima jer da je to bilo ujutro, požar bi sigurno zahvatio veće područje, dok bi se vatrogasci uspjeli probiti kroz šumu kamiona koji su zamijenili nekadašnji zeleni perivoj Montovjerne.
Ne treba spominjati da je sami vrh Montovjerne i dio koji se spušta prema popularnom Kineskom zidu i na drugoj strani prema Čokolinu za sada još jedini zeleni dio koji je ostao prepun rogača, košćela, lovora, vrijeska, kadulje, pelina, mirte ……
Pa se s pravom pitamo do kada će se Montovjerna uništavati, hoće li se konačno staviti veto na izgradnju kakav su prepoznavali naši preci, a mi to ne radimo i gdje je granica ludosti u planovima koji su dozvoljeni posljednja dva desetljeća, a koji su ovaj dio nepovratno uništili.
Do kada ćemo mi stanovnici moliti nekoga da progleda i pogleda što se to radi na nekad najljepšem dijelu Grada, zelenoj Monti kako je od milja zovu oni koji su nekada na njoj provodili najljepše dane svog djetinjstva, a danas u starosti gledaju kako se ista nepovratno uništila.
