Mnogi sanjaju o letenju prostranim, nebeskim visinama, no rijetki uspiju to i ostvariti. Joško Krištić s Lopuda ima tek 26 godina, ali živi svoj san. Danas prvi časnik u letačkoj floti Croatia Airlinesa, leti od svoje 16. godine, a posebno je fasciniran prizorima koje mu njegova putovanja pružaju. S nama je podijelio dio tih iskustava i fotografija kojima je ovjekovječio svoju fascinaciju prizorima ispred i ispod sebe. Biti u kokpitu, za njega znači biti uvijek – na pravom mjestu.
Nakon završenog osnovnog školovanja u Dubrovniku, Joško se preselio u Veliku Goricu, gdje je pohađao i završio Zrakoplovnu tehničku školu Rudolfa Perešina, a nakon toga i pilotsku školu Pan Avia na Pisarovini u blizini Zagreba.
-Prve letove na jedrilicama odradio sam kao 16-godišnjak. Početni letovi na manjim avionima su u relativnoj blizini aerodroma s instruktorom. Uče se polijetanja i slijetanja, upravljanje avionom. Kako napreduješ tako se i horizont širi. Letenje je misaoni proces. Instruktor mi je uvijek ponavljao: Ja te učim misliti, a ne samo upravljati avionom. U zrakoplovstvu je ključna sposobnost brzo donošenje ispravnih odluka.
Nakon nekih 20 tak sati leta na red dođu i prve rute – kreću daljine! Iako je Cessna 152 mali jednomotorni avion za 2 osobe, koji može preletjeti 500 tinjak kilometara, pilotski poriv te vuče da istražiš ono iza horizonta. Malo, pomalo rutna letenja su postajala kompleksnija, područja koja smo prolazili raznolikija. Sjećam se kada sam prvi put išao na rutu od Zagreba prema Kvarneru.
Bila je anticiklona i vidljivost na visini nije bila najbolja. More se ukazalo iznad nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Taj osjećaj kad u tako malom avionu na 2 i pol kilometra visine gledaš padine Velebita kako ulaze u more je fenomenalan, ispričao nam je Joško svoja početna iskustva.
Na početku se itekako uvjerio u riječi svog instruktora i to već na prvim dužim letovima s Cessnom 152.
-Dvije najduže rute za vrijeme školovanja za profesionalnog pilota od Zagreba do Dubrovnika posebno su mi se urezale u pamćenje. Iako je udaljenost relativno mala za zračne pojmove, letenje u malom jednomotornom avionu je kompleksno i dugotrajno.
Bilo je zimsko doba, veljača. Kolega i ja smo se odlučili za rutu Pisarovina – Dubrovnik i nazad. Dan je bio OK, u prognozi se bura u Gradu kretala od večeri, no već je bila aktivna na Kvarneru. Odlučili smo se za prolaz preko Ličke Plešivice pa na Šibenik uz obalu i otoke do Grada. Vjetar je bio jači i mi smo letjeli sporije, a vrijeme se polako kvarilo. U Dubrovnik smo sletjeli oko 13 sati. Natočili gorivo i onda pitanje, kako nazad?
Vjetar je na Jadranu bio jači, oblaci na kontinentu sve gušći. Shvatili smo da se nećemo moć vratit istim putem radi goriva i vjetra u čelo. Brza promjena plana i ruta za Split. Nije dobro buru dočekat u Dubrovniku s malim avionom. Radi ona probleme i puno većima.
Do Splita smo došli, a na slijetanju 20 čvora bure, koja tamo nije problem jer puše u čelo, dok je u Dubrovniku to bočni vjetar. Izračunali smo koliko vremena imamo u Splitu da se za dana stignemo vratiti u Zagreb. Točenje novog goriva, printanje svježe meteorološke dokumentacije i odluka za polazak. Poletjeli smo 30 minuta prije “deadlinea”. Do Zagreba smo odlučili ići uz granicu Zagore i BIH, pa kasnije kroz Liku udarili na Karlovac i na slijetanje. Sletjeli smo malo pred mrak. U to doba nam se činilo kao da smo preletjeli svijet. Svakako smo svoje horizonte proširili, a iskustvo obogatili.
Kad si počeo letjeti velikim zrakoplovima?
Prilika za letenje na komercijalnim zrakoplovima se otvorila na ljeto 2022., kada sam primljen u mađarski WizzAir. To je globalno poznati niskobudžetni avio prijevoznik zastupljen u gotovo cijeloj Europi, na Bliskom istoku i dijelu Azije.
Postao sam prvi časnik (kopilot) na zrakoplovu tipa A320 i A321. To su zrakoplovi veličine 180 – 240 putnika. Prvo takozvano školovanje za kopilota sam imao u Rumunjskom gradu Iasi. Grad je to na samoj istočnoj granici Rumunjske i Moldavije za koji do tada nikad nisam čuo. Letjeli smo većinom središnju Europu, nerijetko prolazeći tik uz granicu jugo-zapadne Ukrajine u kojoj je bjesnio rat. Nakon uspješnog treninga sam prebačen u bazu u Napulj u Italiji. Tad sam se apsolutno zaljubio u daljine.
Koje su ti linije bile najdraže i zašto?
Najljepši letovi bili su oni duži od po 6 sati koji su vodili do Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Kuvajta, iznad Turske, Iraka…
Fascinira me kad poletiš iz mediteranskog krajolika prolazeći uz vulkan Vezuv, i onda nakon samo par sati gledaš ispod sebe razvedene, ali ogoljene grčke otoke, Veliku Kretu i onda veliko prostranstvo Sredozemlja sve do obale Egipta. Sahara ima drukčiji pijesak nego pustinja u Jordanu. Pustinja Saudijske Arabije je puna umjetno napravljenih poljoprivrednih zemljišta za uzgoj hrane. U samo nekoliko sati je promjena u kulturi, reljefu i načinu življenja enormna.
Brzina kojom letimo je cca 14 km u minuti. Nauči te cijenit taj prizor ispred i ispod sebe jer brzo nestane. Volio sam letjeti na Arapskom poluotoku i zbog meteorologije. Naime što smo bliži ekvatoru to je troposfera (prvi sloj atmosfere ) veća i meteorološki procesi su odjednom oko tebe, a ne većinom ispod tebe (mi obično letimo na 11 kilometara visine) . Neke od najfascinantnijih oluja i oblaka sam vidio iznad pustinje.
Joškova velika želja bila je letjeti sa svojim bojama, kockicama na repu.
Kad je Croatia Airlines otvorila natječaj za poziciju, odmah sam se prijavio. Danas letim kao prvi časnik na zrakoplovu tipa A319 i A320 za Croatia Airlines. Većina letova je kraća od 2 sata, atmosfera je dinamična. Puno se uči. Kraći letovi znače i više rotacija u danu. Puno više polijetanja i slijetanja. Prava škola za mladog čovjeka! Najdraži letovi su mi za London, Frankfurt i za Dubrovnik. U Londonu je vazda gužva. Veliki aerodromi imaju više pista i puno se toga događa istovremeno, a letjet u svoj grad je ipak poseban osjećaj, iako je aerodrom zahtjevan. Sretan sam što imam priliku raditi ono o čemu sam kao dijete maštao.
