Iako ima diplomu krajobrazne arhitektice u džepu, 28-godišnja Petra Sturica uspješno plovi filmskim vodama. U njih se upustila pri kraju fakulteta u Zagrebu, a već sada se može pohvaliti radom u odjelu scenografije zvučnih naslova među kojima je i Gladiator 2. Posao je ovu mladu Konavoku odveo u Berlin i Maroko, ali se ipak odlučila vratiti u svoju bazu – Konavle gdje se, otkrila nam je, priprema Prvenstvo u gradnji suhozida za listopad 2024. godine.
Kako je započela vaša filmska priča?
Moja filmska avantura je krenula na apsolventskoj godini kada sam dobila priliku raditi kao ‘Production Assistant’ unutar Art Departmenta na pilotu serije Dark Tower. Iako mi je glavni zadatak bio brinut se da nitko nije gladan i žedan, obavljati sitne administrativne poslove i slično, također sam se ponudila u području izrade nacrta. Upoznala sam velik broj ljudi, ali definitivno je najvažnija osoba od svih bio scenograf Neno Pečur koji me kasnije zvao na sve ključne projekte i podijelio sa mnom svoje veliko znanje.
Koja je bila vaša prva veća prilika?
Rekla bi da su bila dva velika momenta – uopće dobiti priliku raditi u odjelu scenografije na filmu, a druga bi bio projekt Uncharted koji sam radila u Berlinu 2020. godine. Neno je dobio poziv da oformi ekipu koja bi radila brodove iz 15. stoljeća, i mene svrstao u svoj tim s Anom Sarić i Melkiorom Serdarevićem. Nekim ludim spletom okolnosti sam se vrlo brzo našla na projektu u inozemstvu i izučila zanat scenografije na nešto teži način – kroz žestoki američki tempo. U uredu su pred kraj projekta voljeli baciti foru da sam i ja odradila propisnu diplomu iz scenografije.
Završili ste studij krajobrazne arhitekture, pretpostavljam da niti u najluđim snovima niste sanjali da ćete “završiti” u filmskoj industriji?
Ma naravno, nikad nisam ni imala ideju o mogućnosti rada na filmskom setu. Krajobrazna arhitektura mi je bila dobra podloga za nadogradnju u scenografiji, koju sam odmah zavoljela, a postaje mi sve draža kako mi se širi spektar mogućnosti. U filmu se puno traži od tebe, ali s druge strane puno nagrađuje ako dobro radiš posao.
Dio ste ekipe koja je u Konavlima pokrenula projekt Suhozidne baštine Konavle, koliko ste ponosni na taj hvalevrijedan pothvat mladih entuzijasta?
Bit ću zauvijek ponosna što sam uopće dio svega toga. Anita, Pavo i ja smo to pokrenuli na faksu kroz ideju bilježenja zanimljivih suhozidnih formi, ali pretvorilo se u nešto puno veće. Organizirale su se brojne radionice, izgradile tri kućerice, obnovila lokva, organizirao kongres te je obnovljeno nekoliko suhozida. Svi troje smo se uključili u djelovanje udruge Dragodid gdje je Anita danas predsjednica, i to, naravno, nije bez razloga. Nju bih navela kao glavnu pokretačicu ideje, i ona je dala najviše sebe u cijelu inicijativu. Evo i male najave za iduću godinu – u Konavlima se priprema Prvenstvo u gradnji suhozida za listopad 2024. godine. Može se prijaviti bilo tko za sudjelovanje. Tako da, dragi ljudi, počnite trenirati doma na svojim međama.
Što sve spada u vaš opis posla na filmu?
U principu, ja moram ono što je glavnom scenografu u glavi prenijeti na papir i pobrinuti se da je to moguće izgraditi. Odjel scenografije ima složenu strukturu i ovisi o veličini filma. Na velikim filmovima većinom imam zadatke u istraživanju materijala i pronalaženju referenci, te izradi nacrta od krupnog mjerila do detalja. Potom moji nadređeni izlaze na gradilište i vode gradnju, na čemu ja povremeno dobijem priliku sudjelovat. Na manjim produkcijama se radi svašta – od crtanja u uredu do sudjelovanja u gradnji na setu i dežuranja tijekom snimanja.
Koji vam je najzanimljiviji projekt dosada?
S obzirom da nisam baš skupila puno projekata iza sebe, imam sreću da su to bili nevjerojatni projekti. Raditi na Magellanovim brodovima iz 15. stoljeća, za koje nitko ne zna kako točno izgledaju, je bilo skroz ludo iskustvo. Još luđe je kad nakon toga dobiješ poziv na Gladiatora 2. Tu sam po prvi put dobila vrlo ozbiljne zadatke i jedva čekam vidjeti kako će izgledat na velikom platnu.
Što vam je dosada bilo najzahtjevnije odraditi?
Sami početak mi je bio najzahtjevniji. Potrudila sam se k’o nikad u životu da kroz rad dobijem sve to znanje koje nisam dobila tijekom svog formalnog školovanja. Na Gladiatoru sam dosad dobila najzahtjevnije zadatke, kao na primjer deset metarske kupole koje su se podizale na zidine.
Kako izgleda život na setu?
Mi u scenografiji nekako ne pripadamo pravom filmskom setu, momentu kad milijun ljudi stoji oko kamere i brine se da sve bude snimljeno kako treba. Štoviše, taj dio pokušavamo uvijek izbjeći. Mi smo ti koji su na setu dok se on gradi i ruši. Iako pripadamo ovom “mirnijem” dijelu stvaranja filmskog seta, gradnja je uvijek dinamična, radno vrijeme je 10-12 sati, tempo je visok i svaki dan donosi nove izazove.
Zahvaljujući poslu živjeli ste na različitim svjetskim adresama, kako to izgleda?
Tijekom faksa sam uvijek maštala da ću malo raditi po Europi prije nego što se vratim na Obod, ali nisam mislila da se će se to ostvariti na ovaj način. Skupila sam skoro godinu dana života u Berlinu i ove godine 5 mjeseci u Maroku. Nadam se da će bit još prilika na nekim drugim mjestima jer je baš zanimljivo duže vrijeme boraviti na nekom mjestu koje bi inače upoznala samo kao turist, pruža neku novu perspektivu u životu.
Postane li ekipa s filma ili serije poput male obitelji?
Pa da, toliko vremena provodimo skupa, pogotovo kad su u pitanju izolirani momenti, poput otoka ili grada u pustinji, da postanemo kao mala komuna. Kroz film sam upoznala jako puno dragih ljudi i razvila nova prijateljstva. S druge strane, film donosi toliko zanimljivih persona da bi se mogao snimati film o izradi filma ili neki reality show.
Uspijete li, uz posao, doživjeti destinaciju u kojoj radite na pojedinom projektu?
Uspijem istražiti grad u kojem se nalazim, ali teško cijelu državu, kao što je to sad bio slučaj s Marokom. S obzirom na to da su samo vikendi slobodni, nisam uspjela sve obići, ali sam stekla dobru podlogu za vratiti se – naučila smo se cjenkati.
Koja vam je zemlja ostala u posebnom sjećanju?
Nisam baš mijenjala puno država kroz posao, ali mogu vam još malo ispričati o Maroku. Vrlo je zanimljivo iskustvo pokušait postati dio zajednice i doživjeti to neko čudno ispreplitanje antičke kulture berbera i “novije” arapske kulture. Dok je u Ouarzazateu većina žena pokrivena, a muškarci u kafićima gledaju nogomet i ispijaju čaj, u Marakešu se na trgu noću okupljaju i plešu u krugu uz berbersku muziku i pokojeg prezentera zmija i majmuna. Zemlja pustinje, starih običaja, hašiša, kaotičnih “bazara” i gradova izgrađenih u blatu – definitivno vrijedi posjetit.
Dijelite posao sa svojim mladićem Melkiorom Serdarevićem, koliko je utoliko lakše biti u nekoj drugoj zemlji kad znate da uza se, daleko od doma i obitelji, ipak imate nekoga svog?
Melko me upoznao s radom u filmskoj industriji i imali smo sreće raditi zajedno na projektima izvan Hrvatske. Predivno je imati nekoga svog u takvoj situaciji, pogotovo kad se ide na duže razdoblje. Osim što radimo zajedno na filmu, zajedno djelujemo i kroz studio Skup te trenutno radimo na projektu pizzerije koja će se iduće godine otvoriti u Dubrovniku.
Često puta vezani ste ugovorom o tajnosti i o projektima koje radite ne smijete govoriti, kako se suzdržati da vam nešto slučajno ne izleti?
Nije lako, ali to je sastavni dio posla. Mogu reći neke stvari – na primjer, da će u Gladiatoru 2 biti gladijatori, životinje i puno eksplozija.
Nakon studija u Zagrebu, život vas je vodio diljem svijeta, a onda ste se ipak odlučili ponovno vratiti u Dubrovnik? Zašto?
Uvijek sam zamišljala Konavle kao svoju bazu samo je trebalo riješiti stambeno pitanje, što znam da za većinu mladih nije jednostavno. S druge strane, volim nomadski tip života, pa mi posao pruža savršen spoj skitanja okolo i boravka kod kuće.
Gdje je Dubrovnik na svjetskoj filmskoj karti? Kakva nam je u tom pogledu budućnost?
Mislim da je Dubrovnik oduvijek bio interesantna lokacija za snimanje, teško da će doći do zasićenja po tom pitanju. Ono što Hrvatskoj fali je filmski studio poput nekadašnjeg Jadran filma u Zagrebu. Vjerujem da bi studio privukao puno više projekata u Hrvatsku, a samim time i u Dubrovnik. Na taj način bi se generiralo puno više poslova u filmskoj industriji i mogla bi se razviti vrlo ozbiljna filmska scena.
Koje su vam želje za godine pred vama?
Želja mi je nastaviti raditi na filmu u inozemstvu, ali i po Hrvatskoj. Volim kad se pruži prilika za rad u Dubrovnik jer tada mogu spojiti dom i posao, što je rijedak trenutak za filmaše. Scenografija mi je omogućila razvoj i u području dizajna interijera te se uređenju interijera posvetim između filmskih projekata. Sviđa mi se zasad taj balans pa ga ne bih puno ni mijenjala. Ima tu još puno ideja, ali za to bi se trebala duplicirati.
