Ne gledam televiziju i ne čitam novine, ali tu i tamo načujem vijesti o poskupljenjima ili o nadolazećoj inflaciji. Vratim se istog trena u kasne osamdesete. Prođe me neki jezivi osjećaj i podignu se svakakve slike. Pitam se onda koliko je taj teror znak da je problem ozbiljan, a koliko je u pitanju aktivacija starih trauma i iščekivanja najgoreg.
Naslagane emocije
Svi smo mi prošli mnoge traume, intenzivne trenutke stresa i šoka, kad se nismo mogli svjesno nositi s onim što nam se događa. Većini nas naslagane su još uvijek u tijelu emocije koje smo u tim trenutcima potisnuli jer su nam bile prejake. Nosimo ih u vidu kronične napetosti u mišićima, nemira, anksioznosti, blokada, bolova ili u najgorem slučaju, bolesti. Ne izlaze nam više na površinu kao emocije, osim kad se dogodi neki jako sličan okidač, kao meni recimo sad s tim prijetećim vijestima o poskupljenjima i nestašicama.
Imamo svi osobne, ali i kolektivne traume. Znanost je pokazala da se traume čak i genetski prenose, ostaju kodirane u DNK. Mi ovdje sigurno vučemo i iz kolektivnog i iz genetskog koda sve te ratove, pandemije, nestašice, glad i ekonomske krahove.
Ekstremna kolektivna trauma očituje se često u vidu općeg tupila, društveno prihvaćenog osjećaja nemoći i beznadnosti. Nigdje ga nisam srela tako jakog kao ovdje kod nas. Kao da nam je stvar nacionalnog identiteta i ponosa taj osjećaj beznadnosti. Svi prenose vijesti o nadolazećoj krizi s nekim skoro pakosnim zadovoljstvom. Kao… „Vidiš, vidiš da je beznadno i da je samo pitanje vremena kad će na gore!“
Odvojenost od sebe, ili disocijacija, tipičan je simptom proživljenih šokova koji nas čini nesposobnim da se zaštitimo od ponovnih izlaganja stvarima koje nam aktiviraju traume. Kao netko tko je bio zlostavljan u djetinjstvu pa cijeli život nesvjesno iznova sebe dovodi u situacije u kojima mu netko krši osobne granice.
Zapušteni podrum
To nesvjesno slaganje traume na traumu, to nešto što nas vuče da teroriziramo sami sebe konstantnom pričom o najgorem, vjerojatno je instinktivni pokušaj da te traume osvijestimo i zacijelimo. No, bez odgovarajuće svijesti o tome što radimo i podrške, najčešće te osjećaje opet samo dublje gutamo i onda anesteziramo materijalizmom, surfanjem interneta, poslom, alkoholom, cigarima, šećerom i sl.
E, užasno, pa što sad s tim!?, promislili ste već i milisekundu kasnije posegnuli za mobitelom, cigarom ili šakom grickalica.
Trauma je, dakle, emocionalna energija koju nismo bili u stanju procesuirati u trenutku kad se dogodila, nego smo je spremili negdje u tijelo i emocionalno se odvojili od nje.
U trenutku intenzivnog šoka i opasnosti nije to bila loša strategija. Zaštitili smo se od „cijepanja“ i ostali pri sebi. No, ako su te emocije ostale zaključane u tijelu, tijelo postaje kao zapušteni podrum – pretrpano, prašnjavo, neprotočno. Vrlo je moguće da se u taj nered onda nasele razne štetočine.
Tijelo je proces rješavanja stresa sasvim mudro programiralo: U trenutku traume nećemo se, naravno, baviti emocijama, trebamo najprije preživjeti, a kasnije ćemo tu energiju izvući natrag na površinu, osjetiti i pustiti da prođe kroz nas.
Ako ste gledali životinje kako to rade, vidjeli ste da one, čim opasnost ili stres prođe, tu akumuliranu tenziju u tijelu samo istresu. Doslovno se stresu i nastave dalje kao da ništa nije bilo.
Ili djeca. Ona nakon prvotnog šoka zaplaču, stisnu mišiće i vrište dok ih ne prođe. Onda su kao novi i život ide dalje. Osim ako se trauma nastavi, ili ako tu energiju iz nekog razloga ne smiju ispoljiti.
Ima bezbroj tehnika za rad s akumuliranom traumom. Posljednjih desetljeća u psihoterapeutskim krugovima sve više vlada mišljenje da je najbolji pristup za rješavanje trauma somatski, direktno kroz tijelo, bez puno priče.
I tu opet postoji puno načina. Tehnike disanja, joga, trčanje, intenzivna vježba, masaža, svjesni ples, tapkanje, akupunktura, energetski tretmani, regresoterapija, zvukoterapija, automatsko pisanje, art terapija, tjelesno orijentirane psihoterapije… sve što nas vodi u tijelo i kroz tijelo, ali samo ako smo voljni i u stanju osjetiti jaku emociju i dozvoliti joj da bude tu dok sama ne prođe, umjesto da je potiskujemo.
Katarza
Da bismo iscijelili neku traumu, često čak i nije potrebno znati što to otpuštamo. Ponekad je trauma kolektivna ili naslijeđena i nemamo svjesno razumijevanje o čemu se radi. Jedino što je neophodno je da tu energiju podignemo te da emociju osjetimo i propustimo kroz tijelo. Katarza, zvalo se to u Freudovoj psihoterapiji.
Kako god da dođemo do okamenjene emocije i izvučemo je na površinu da izađe vani, ono što je na drugoj strani je sloboda. Lakoća i mir. Lakše se nosimo sa životom i imamo veći kapacitet za nadu, optimizam i kreativna rješenja.
A kome sad ne bi dobro došlo malo više toga?
Umjesto gledanja vijesti o nestašicama i ratovima, pokrenimo svoje tijelo i svoj dah, dišimo svjesno i osluhnimo tu i tamo malo sebe.
Previše se toga dogodilo u zadnjih 40 godina, pas s maslom ne bi to sve tako lako progutao.
Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta.
