Kada pišem o gradovima ili selima, personificiram ih, zamislim kao osobe koje su sastavljene od mozaika života u njima. Često čujem kako gradovi imaju ,,dušu”, a tip sam osobe koja će u svemu tražiti dubinu, nešto neobjašnjivo što me privuče ili odbije. London, zapravo, nema jednu dušu, on ima brojne duše. Milijun duša koje se mogu stopiti u jednu. Zato me je London odmah privukao. S njegovim ulicama mogu razgovarati satima, s vlakovima zavrtjeti ringišpil, a iz ljudi i u ljudima promatrati čitav svijet. Naše su duše uspjele uspostaviti povezanost.
NAPISALA: Marina Asturić
Jednog je travanjskog dana 2023. godine Gimnazija Dubrovnik otputovala na studijsko putovanje u London, a tako sam i ja odlučila otvoriti vratnice Gatwicka i stupiti u grad za koji bih sad mogla nadodati tisuću epiteta i fraza. Neću lagati, oduvijek sam idealizirala London. Vrlo dragi ljudi, prijatelji i prijateljice, žive u tom divergentnom miru, ali moja nepromjenjiva i nemirna fiksacija oduvijek je počivala na jednom simbolu – Harryju Potteru. Mašta me, zahvaljujući knjigama, već odvela u taj svijet fikcije, stoga sam London samo zamišljala, krojila mu dušu iz papira i stvarala mu osobnost iz slova natopljenih čarolijom.
Na engleskom aerodromu osjećala sam se kao Arthur Weasley u dodiru s bezjačkim stvarčicama, a ista nepoznanica pratila me i u londonskoj podzemnoj željeznici. Brzo se nauči jer je u Londonu sve podređeno brzini i efikasnosti, pa tako i učenje njegova labirinta. Sve je dostupno i ljudi stalno negdje žure, naviknuti na znatiželjne turiste i na lica koja shvaćaju koliko je London zaista čaroban. Arhitektura je spoj modernih i tradicionalnih elemenata, sve je tako skladno, a opet nije suhoparno, sve izgleda kaotično i obojeno, a zapravo je pomno planirano i uređeno. Kako sam pobornica bicikla, bilo mi je zanimljivo promatrati kako Londončani i Londončanke brzo voze svoja prijevozna sredstva i kako se dobro snalaze u prometu.
Picadilly Circus, Leicester Square – toliko vibrantnosti i posebnosti da je nemoguće sažeti raznolikost u nekolicini rečenica. Gužva može biti zamorna, ali možete birati gdje ćete zakoračiti, i odjednom se londonske ruke šire u zagrljaj i pružaju vam uvid u različite kulture svijeta, i sve te duše koje su donijele dašak svojih života u okrilje Londona postaju vaša destinacija u istraživanju, mapa indiferentnih, ali i ljubaznih pogleda u vašem neiscrtanom zemljovidu. Tada se dogodio taj ,,klik” Londona i mene, unatoč tome što sam ga i ranije slutila.
Brojne su znamenitosti, kao i muzeji, poznati u Londonu, a mi smo posjetili neke od najpoznatijih. Kako su neki muzeji besplatni, čekali smo u redovima kako bismo ušli i razgledali neka od impozantnih djela svjetske umjetnosti. Sada mi je žao što nisam ušla u Victoria and Albert Museum i u Science Museum – djeca su konstatirala da su im se više svidjeli ti muzeji. Priznajem, više vjerujem djeci nego odraslima. Oni odabiru po srcu, a mi po planu. Propustila sam jedan dio povijesne, umjetničke i znanstveno-fantastične duše Londona, ali kada se vratim, ispravit ću pogrešku.
Osobno, najviše me zanimao Tate Modern jer obožavam suvremenu umjetnost. Postoje predrasude prema takvoj vrsti umjetnosti, a odavno sam naučila da je svaka predrasuda zapravo samo strah od nepoznatog, od upitnika. Ljudi vole zaključivati, stavljati točke. Umjetnost koja izlazi iz tih okvira postavlja upitnike. Ljudi koji postavljaju upitnike pružaju mogućnost traženja istine, uklanjaju već zadanu točku – što je neshvatljivo, drukčije i pogodno za osudu. Baš onako kako volim.
Nešto što me je ostavilo zarobljenom u srcu Londona svakako je Fantom u operi. London voli glazbu, ples, mjuzikl, raskošnu kostimografiju, scenografiju, umjetnost, kulturu. Dramu. Kada sam promatrala fantastičnu izvedbu i slušala moćne glasove, u jednom trenutku formirala mi se misao – ovo je kvalitetni Eurosong. Ovo bih često mogla gledati i uživati.
Putovanje brodom u Greenwich također je izvrsno iskustvo, ostat će mi upamćeno po reprezentantu londonskog štiha i britanskog humora, vodiču koji nas je educirao i zabavljao tijekom jednosatne vožnje. Naime, nije samo čitao činjenice, već je kao stanovnik Londona pružio poslasticu ciničnog, sarkastičnog i neugodnog britanskog humora kao jedan kolač ogorčenosti i otrežnjenja za sve nas opijene gradom nakon tri dana provedena u njegovim bespućima.
Ipak, nije mu baš uspjelo za rukom, jer kada sam vidjela prekrasnu prirodu i Hyde park, (bili smo na još zelenih površina) još sam se jače zaljubila u London.
Obišli smo raznorazna mjesta, a spomenula bih (kao dosadni književni fanatik) odlazak u Globe Theatre i upoznavanje sa Shakespeareom i njegovim djelima. Ako je nešto oblikovalo londonsku dušu, to su svakako riječi tog čovjeka. Ne postoji teorija i objašnjenje u četiri zida učionice koje može zamijeniti obilazak kazališta u kojemu se izvode Shakespearove drame. Osvojio me je način na koji funkcionira kazalište – inkluzivni su, potpuno otvoreni za sve društvene slojeve, ističu jednakost i važnost slobode i umjetnosti te ne prate klasične norme kazališta. Ljudi u publici sudjeluju s glumcima, plješću, viču, zvižde… Oni ne gledaju Shakespearovu dramu, oni ju proživljavaju.
Neki će reći kako nam London nije servirao najbolje vrijeme, ali neću se složiti s tim. Volim kišu i to je još jedan od razloga zašto volim taj grad. Pristaje mi uz njegovu promjenjivost. Kada obilazite grad, nekada poželite da stane i da fotografirate, ali tako je kako je, kako nekada ne možete promijeniti osobu, tako ne možete promijeniti London. A živjeti život zanimljivije je od fotografiranja života.
U slytherinskoj majici napustila sam London nakon šest predivnih dana, prepuna dojmova i s novom čarolijom u sebi. Ne želim naglašavati loše stvari jer ako vam se London ne sviđa, u njemu sigurno ima nešto što će vam se svidjeti. Toliko je izbora da postoje i oni koji izbor nemaju – a to su beskućnici, marginalizirani ljudi, oni odbačeni koji mole za hranu, novac, pozornost. I sama sam prihvatila igru socijalne neosjetljivosti velikih gradova – prođi i pravi se da ne postoje, da su nevidljivi. Ne znam zašto su završili na hladnom betonu nesmiljenog londonskog kotača. To je ta druga strana gdje ne možemo bešćutno okriviti sve te ljude, potpuno ih i bezdušno osuditi, jer svatko od nas može završiti na tom mjestu. Voljela bih reći da sam zapamtila neka od lica tih ljudi, ali nisam. U njima je odraz našeg društva koje tako poetično progovara o empatiji. Previše govora, premalo djelovanja. Problem svih nas. Moj problem. Negdje vam nabace kibic ili uplitanje u tuđe živote, a negdje slobodu da živite ispunjeno ili da neprimijećeno umrete pored ceste kao statistika. Da, to je London bez duše. Jednakost na površini, nejednakost u brojnim pukotinama.
Završit ću ovaj ,,solilokvij” sa čežnjom i težnjom. Sa čežnjom maštam o ponovnom povratku u London, a težnju ću usmjeriti prema sebi, ali i prema društvu. Primijetila sam kako u Londonu postoje različiti izričaji, neopterećenost, različiti stilovi, ljepota svih oblika i u svim pakovanjima. Svatko ima neki svoj pečat i trudi se otisnuti sebe u taj šaroliki mozaik. To je ono što nedostaje svima nama, pa tako i meni – bez pečata, trudimo se biti isti, uklopiti se i njegovati istu duljinu frizure, kupovati iste tenisice, šminkati se na jednak način, razmišljamo onako kako razmišlja netko drugi, ponašamo se u skladu s očekivanjima. Ne svojim, tuđim.
Kako voljeti sebe, voljeti svoju dušu ako ta duša nalikuje drugim dušama? Kada smo se rastali, London mi je utisnuo surovi poljubac stvarnosti. Nije idealno, daleko je od toga. Potrebno mu je još duše. Ali brojne duše, ranjene ili ne, čine ljude. Bez obzira tko su, što su, odakle dolaze. Kada je idealno, duša nestaje. Ona se gubi i ne tvori osobu – reproducira klona.
Zato, hvala ti što te sada vidim jasnije. Kada se vratim – dosađivat ću ti i toliko te istražiti da ćemo se vjerojatno jednom ozbiljno posvađati.
