Raspisivanje natječaja za direktora Zračne luke Dubrovnik iznenadilo je suvlasnike najvažnijeg i još uvijek hrvatskog gospodarskog subjekta na hrvatskom jugu, za njega nisu znali ni u Županiji, ni u Gradu, niti u Općini Konavle. Čak niti u dubrovačkoj zračnoj luci. Danas je zadnji dan za prijavu kandidatura, kalkulira se s imenima, no sigurno je da vrijeme lobiranja, pregovora i razgovora tek dolazi. Kao što je sigurno da država kao većinski posjednik udjela od 55%, ne može imenovati čelnog čovjeka dubrovačkog aerodroma bez suglasnosti s predstavnicima lokalne zajednice.
Napisala: Lidija Crnčević
Na sjednici Skupštine, naime, moraju biti nazočni predstavnici s kojima bi se “pokrilo” 70% udjela zračne luke, što znači da se bez Županije koja ima 20% udjela ili Općine Konavle koja ima 15%, ne može postići potreban kvorum za izglasavanje direktora. Grad Dubrovnik ima 10% i ne može odigrati presudnu ulogu, ukoliko bi došlo do političkog razmimoilaženja oko favorita pojedinih grupacija unutar HDZ-a. U svakom slučaju, ako je suditi po početku natječajnog procesa, moglo bi biti zanimljivo, jer ni u Županiji, ni u Gradu a niti Općini Konavle sigurno nisu najsretniji što su za natječaj doznali iz medija.
Vremena ima, budući je Vlada sadašnjem direktoru Franu Luetiću produljila mandat na maksimalno 6 mjeseci, budući mu sadašnji ističe 3. veljače, pa je to bio logičan potez kako Zračna luka Dubrovnik ne bi ostala bez čelnog čovjeka dok se ne okonča izbor novog direktora ili direktorice. Frano Luetić je stekao uvjete za mirovinu, stoga nije ni razmišljao o ponovnom kandidiranju za još jedan mandat.
No, kako se može čuti, dva prijašnja direktora Zračne luke Dubrovnik su zainteresirana za nove mandate, Tonći Peović i njegov “nasljednik” u Čilipima, Roko Tolić. No, i više od njihovih imena, što po medijima, a što po kuloarima se spominje ime Ivane Akmadžić, direktorice prometa koja je, navodno, prije nekog vremena dala otkaz u svojoj matičnoj, zagrebačkoj zračnoj luci. Mnogi su te dvije situacije – njen odlazak s “Franja Tuđmana” i raspisivanje natječaja za direktora u Čilipima – doživjeli simptomatičnim i ne odveć slučajnim. Ona ima sve uvjete potrebne za obnašanje funkcije direktora zračne luke, a navodno ima i političku podršku. Ako je to točno, ostaje otvorenim pitanje – čiju političku potporu ima i kako će reagirati lokalna zajednica na političku volju i želju resornog prometnog ministra Olega Butkovića koji se najčešće spominje kao njeno “zaleđe”. No, pitanje je i je li Butković samo operativac koji mora provesti volju nekog malo tvrđeg “zaleđa”, odnosno bi li se baš usudio toliko “solirati” u ovom trenutku kad se u HDZ-u pod povećalom “postrojavaju” redovi za untarstranačke, a potom i parlamentarne izbore.
Je li se još netko javio na natječaj ili je pojavljivanje imena navodnih favorita djelovalo dovoljno obeshrabrujuće, saznat ćemo uskoro. No, iskustvo nas uči – ništa nije gotovo dok nije gotovo, stoga su sve karte još uvijek otvorene.
I za vrijeme mandata Tonćija Peovića i Roka Tolića dubrovačka zračna luka je postizala rekordne rezultate, u njihovim mandatima je pokrenuta i gotovo privedena kraju rekonstrukcija i izgradnja aerodroma pod kapom novaca iz europskih fondova. I njih dvojica, nesumnjivo, u mreži vladajuće strukture imaju ponekoga s kime mogu razgovarati o svojoj i budućnosti Zračne luke Dubrovnik. No, kakva god bude odluka politike po pitanju prve osobe u Čilipima, trebat će je obrazložiti, pa bi tako svakako trebalo čuti (konačno) i odgovore na pitanje zašto istim ovim koji se i danas pitaju, Roko Tolić nije bio prvi izbor na prethodnim natječajima.
Čini se da rekordni putnički prometi i milijunski financijski plusevi u poslovanju Zračne luke mogu biti tek jedan od kriterija vrednovanja osobnog rada prvog čovjeka, jer smo svjedoci da je i svaka godina mandata aktualnog direktora bila sve bolja i bolja. Ukoliko se ne dogodi neka katastrofa u širem svjetskom kontekstu koja bi mogla utjecati na turističke trendove, poput ove iznimno opasne korona-epidemije, jednostavno nema razloga da i svaka sljedeća sezona u Čilipima ne bude sve bolja i bolja.
Stoga bi svi zainteresirani kandidati trebali prije svega iznijeti svoju viziju daljnjeg pozicioniranja i razvoja Zračne luke Dubrovnik koja je izgradnjom dobila infrastrukturu “za poželjeti”, ali i kako se nositi sa svim izazovima u zrakoplovstvu – od brige za zaštitu okoliša koja “prijeti” smanjenjem zračnog prometa, konkuriranju zrakoplovnim čvorištima u regiji, ali i zadržavanju zračne luke kao najpotentnijeg gospodarskog subjekta hrvatskoga juga u nadležnostima i odgovornostima lokalne zajednice koja se neće ignorirati. Na izboru novog direktora dubrovačke zračne luke mogao bi se ujedno iščitati omjer utjecaja i moći središnjice i lokalnog HDZ-a kojemu bi, valjda, prioritet trebao biti zaštita interesa stanovnika na jugu Hrvatske. Zračna luka je prevažna gospodarska tvrtka da bi se o njoj odlučivalo (samo) u Zagrebu.
