Odabir romana prvijenca znanstvenice i spisateljice Ivane Lovrić Jović ‘Vidi kako Lokrum pere zube’ za postavljanje na dramskom programu Dubrovačkih ljetnih igara, u koprodukciji s Kazalištem Marina Držića, nastavlja niz započet postavljanjem romana prvijenca Ivana Salečića ‘Glava lava’ prije nekoliko sezona. Roman ovoga puta nije povijesni, događa se u suvremenosti, odvija se u Dubrovniku jednim svojim dijelom, a pisan je ispovjednim tonom, u formi romana struje svijesti, tematski organiziranog oko različitih fokusa autoričinog djetinjstva i odrastanja, odnosa s ocem, s majkom, te vrlo hrabrog i iskrenog opisivanja geneze trauma koje su dovodile do kasnijih bolesti i poremećaja.
Napisala: Petra Jelača
Autorica velik dio romana posvećuje majčinstvu i baš zato ulazi u reminiscencije na vlastito djetinjstvo koje kroz svoju djecu nadoknađuje, jer, kako kaže ‘za njega nikada nije kasno’. Hrabar i otvoren ton osobe koja je u isto vrijeme i silno snažna i krhka, ali uvijek odlučna i sa stavom, naslućivao je mogućnost predstave koja bi se, kao i prošli premijerni naslov prema motivima romana prvijenca, mogao baviti drugim licem Dubrovnika, onime o čemu se ne govori, a postoji i mnoge razjeda.
Dramaturginja Marijana Fumić, zaslužna i za adaptaciju Salečićevog romana, imala je dvije opcije: pisati novi dramski tekst sa situacijama i scenama po odabranim motivima pripovijedanja Ivane Lovrić Jović, što bi bilo novo djelo, ili adaptirati za scenu pripovijedne situacije kroz lica. Odlučila se za drugu opciju, i iz zaista velike građe autoterapijskog romana, postavila na scenu četiri generacije žena: pripovjedačicu Anticu (Marija Šegvić), njezinu majku Lunette (Sandra Lončarić), njezinu majku, Antičinu baku Annu (Mirej Stanić) te najmlađu, Antičinu kći Nušu (Anja Đurinović). Stvorila je i kor od dva muška i dva ženska lika (Nika Lasić, Perica Martinović, Bojan Beribaka, Boris Matić) koji se poigrava s vlastitom funkcijom, o njoj govori te publiku upoznaje s licima na sceni i s mjestima radnje. Sudionici kora mjestimično preuzimaju i manje uloge: onu Antičinog oca Cvijeta, doktorice, psihijatrice, susjeda, bolničarki, i slično. Bojan Beribaka na nekoliko mjesta odlično izvodi obrade klasika talijanskih kancona, poput Domenica Modugna i Tota Cutugna, neke i u vlastitom aranžmanu.
Rezultat svega je zanimljiva obiteljska priča na sceni, pripovjedna freska u kojoj je dramaturginja točno oformila sve ključne momente za razumijevanje međuodnosa majki i kćeri kroz nekoliko generacija: prisutnih, odsutnih, brižnih, dalekih i sapetih nevoljama. Dojam ležernosti, mediteranskog gorko-slatkog okusa života, prihvaćanja njegove okrutnosti, zavijen u obilate primjese talijanske kulture, čime se dodatno podcrtava tipično mediteransko ozračje koje tragiku sudbina ne umanjuje, samo je naizgled olakšava, predstavu je smjestio u žanr obiteljske priče, naracije sudbina, tragičnih koliko su tragične sve obitelji na svoj način.
Redatelj Paolo Tišljarić tu je scensku fresku izrežirao dajući glavne riječi glumicama i koru, uz nekoliko vrlo maštovito riješenih scena, primjerice kiše na sprovodu, zatim mračnog razdoblja protagonistice dok govori o svojoj borbi s bulimijom, zamjene zajedničkih rekvizita u paralelnim scenama majki i kćeri u identičnim situacijama, vrlo efektnim krajem predstave kada svi sjedaju za isti obiteljski stol uz izvedbu uživo Modugnovog ‘Nel blu dipinto di blu’. Jedini je višak interpretacija majki kao Madona, jer one to u ovoj inscenaciji zasigurno nisu. Priča o noninom prerano umrlom sinu koja se pretvara u pietà scenu iznimno je vizualno lijepa, i na tragu je Tišljarićevog redateljskog stila, s obiljem referenci na postmoderna rješenja Tomaža Pandura, no ovdje naprosto ne prati točno priču, bez obzira što evocira ikone Mediterana.
Marija Šegvić kao Antica uspjela je utjeloviti ženu koja je na mahove potpuno potopljena emocijama te izgleda kao da je nema, a u nekim sekvencama, naročito onima sa svojom kćeri Nušom, preuzima jak i odlučan glas, buntovan, temperamentan i nepokolebljiv. Točna je to slika stanja protagonistice, premda na samome početku imamo dojam da je jednostavno nema, da nije dovoljno prisutna, što se s vremenom razvije i logično složi u ovakav, dosljedan portret lica.
Njezina majka Lunette, odlična Sandra Lončarić, udahnula je život i neobičnu vrstu suverenosti, potpunu i cjelovitu prisutnost ženi koja je krajnje kompromisno živjela, stavljala vesele maske na lice da bi lakše preživjela, ženi čije je bračno gnijezdo bilo otvoreno i drugim ženama, a ona je na to pristajala.
Izvrsna je bila i Anja Đurinović kao Nuša, mlada Antičina kći. Ona je nesputana, neposredna, šarmantna i vrlo uvjerljiva u prizorima s majkom, kao i ostalim ženama na sceni. Bez obzira na sve bezbrižne karakteristike mladosti, izgradila je vrlo opipljiv karakter djevojci koja je dobila u odgoju i odnosu s majkom sve ono što je njezinoj prethodnici bilo uskraćivano.
Mirej Stanić iznimno je suptilno i točno izgradila lik none Anne, žene primorane na potiskivanje tuge, na gutanje emocija koje se nisu smjele niti imale prilike izraziti, jer ju je život nemilice tjerao dalje i slagao tragediju za tragedijom. Trieštinski talijanski Mirej Stanić je odlično interpretirala, s umetanjem hrvatskog u istome tonalitetu, zbog razumljivosti, što je ovoj ulozi zaokružilo gabarite, a oni nisu mali.
Kor je vješto igrao i pjevao svoju ulogu, a kostimografija Ane Mikulić živo ocrtavala vrijeme i mjesto radnje. Scenografija (Vesna Režić) od iverice sa stiliziranim naznakama Dubrovnika u daljini po kojemu se projiciraju fotografije i snimke probi predstave (autor videa je Miran Brautović) namjerno je jednostavna kako bi se pustilo glumice da nesmetano vode scensku naraciju, i prilagođena kazališnoj kutiji Kazališta Marina Držića gdje je predstava i nastajala. Svjetlo je znalački, kao i uvijek, oblikovao Marko Mijatović. Pitanje ambijentalnosti se naravno otvara jer je u ovoj predstavi nema, ali taj problem nije vezan samo za ovu produkciju na Lokrumu nego na posljednja dva desetljeća u kojima svjedočimo odsutstvu onoga što se u teatrološkoj i kritičkoj literaturi nazivalo dubrovačkom ambijentalnošću. To naravno ne znači da se s time treba pomiriti, ali do nekih sretnijih produkcijskih uvjeta koji će omogućiti propitivanje kako bi ta ambijentalnost u novome ruhu trebala izgledati, i u konačnici, da li je uopće više moguća, makar i na Lokrumu, očito je da to pitanje treba spominjati, da se ne zaboravi, ali ga za sada ne i očekivati u festivalskim produkcijama.
Glazba Žarka Dragojevića i Bojana Beribake odlično je akcentuirala scenske slike i zavila ih u prividnu ležernost, u pitkost gorko – slatkog okusa života, kako samo majstori talijanske kancone to znaju.
Tendencija postavljanja novih proznih naslova s temom Dubrovnika pohvalna je, a ove godine prati temu žena i rodnih uloga što je lajtmotiv premijernog dramskog programa. Marijana Fumić odradila je, kao i u ‘Glavi lava’, najveći i najvažniji posao, posebice zato jer se prema ovom predlošku fokus mogao staviti na različite teme.
Ovaj trasngeneracijski ženski presjek odnosa iznevelirao ih je, i stvorio jednu naoko jednostavnu i pitku predstavu koja tematski nije vezana samo za Dubrovnik, nego za činjenicu da su zaista ‘sve sretne obitelji nalik jedna na drugu – svaka je nesretna na svoj način’.
