Komentar drugog dijela ovogodišnjeg glazbenog programa počinjemo u izrazito veselom i pozitivnom tonu. Riječ je o nastupu ovogodišnjih dobitnika nagrade Orlando za najbolje glazbeno ostvarenje na 75.Dubrovačkim ljetnim igrama: Papandopulo kvartetu! Čine ga četiri saksofonista iz klase Dragana Sremeca sa zagrebačke Muzičke akademije: Nikola Fabijanić, Gordan Tudor, Goran Jurković i Tomislav Žužak. Njihov je nastup bio besprijekoran spoj vrhunskog komornog zajedništva, iznimne muzikalnosti i izuzetne tehničke uigranosti. I ležernosti i opuštenosti kakva je rijetkost na koncertnom podiju. Sve svoje iznimne odlike pokazali i u Sponzi na dodjeli nagrade kada su izveli Quartettino, skladbu Dubravka Detonija posvećenu baš njima a praizvedenu prošle godine na Osorskim glazbenim večerima. U Sponzi je među uzvanicima bio i sam Detoni koji je posljednjih godina, možda i desetljeća, zagrebačku adresu zamijenio dubrovačkom, odnosno onom na Kalamoti. Njegovo je prisustvo slavlju i dostojanstvu prigode dalo poseban pečat.
Napisala: Sanja Dražić, glazbena kritičarka
Od ovog ljeta je pokrenut Ciklus World Musica i Jazza (sudjelovali su Svjetski jazz orkestar glazbenih mladeži, Ibrica Jusić, duo Dina e Mel i Cristina Aguilera Flamenco Trio). I u prošlim sezonama je bilo sličnih sadržaja a zvali su se popratni ili off-program. Što je daleko primjerenije. Sve u svemu, ništa novo.
U ovom je razdoblju Dubrovački simfonijski orkestar nastupao dva puta. Prvo na večeri posvećenoj Luki Sorkočeviću a pod ravnanjem Ivana Huta. Pa na koncertu posvećenom Ivanu Mani Jarnoviću pod dirigentskom palicom Valentina Egela i sa solistom, španjolskim gitaristom Pablom Sáinz Villegasom. Prvi je koncert bio baš nekako dubrovački, a na njemu su se izvodila djela Luke Sorkočevića i Borisa Papandopula, skladatelja koji je bio vezan za Grad i koji je mnoga svoja djela posvetio baš dubrovačkim glazbenicima. Na toj večeri smo po prvi put čuli Suitu za gudače i klavir Magnolijine suze Dubrovčanina Petra Obradovića. Klavirsku dionicu je izvela Ivana Jelača, a skladba je izazvala gromoglasan pljesak festivalske publike.
Drugi koncert Orkestra nas je podsjetio na okrutnu stranu dubrovačke kulture. A ta je da nemamo koncertnu dvoranu. Pa je kiša potjerala izvođače u Franjevačku crkvu u kojoj je bilo nesnosno vruće čime su uvjeti bili na rubu dozvoljenih. Unatoč tome, Egel je s Orkestrom postigao odlična glazbena ostvarenja, a Pablo Sáinz Villegas digao publiku na noge.
Renomirani francuski umjetnički par koji čine violinist Renaud Capuçon i klavirist Guillaume Bellom oduševili su nas svojim nastupom u Kneževom dvoru. Nakon tri sonate, dakle tri velebna djela, glazbenim dodacima su nas odveli u sasvim druge vode jer smo čuli Smile pa Moon River. Time su nam pokazali da su vrhunski izvođači bilo kojeg žanra i stila. A takve izvođače rijetko susrećemo.
S Capuçonom i Bellomom oprostili smo se sa stranim umjetnicima u službenom dijelu programa – Opera gala je dio ceremonije zatvaranja Igara! A još jedan nastup domaćih umjetnika – naknadno uvršten u program – Riječkog klavirskog trija, nije nas posebno oduševio. Klavirist Filip Fak, violinist Krunoslav Marić i violončelist Vid Veljak su odabrali lijep program ali nisu pokazali komorno jedinstvo. Violina je često i prečesto bila silovita a klavir korektan ali neutralan. Čime je divno fraziranje i iznimna muzikalnost Vida Veljaka još više dolazila u prvi plan. Što je potvrđivalo neujednačenost sastava.
Ono što je novo jest da su djeca svirala na Igrama. Riječ je učenicima Umjetničke škole Luke Sorkočevića i njihovim gostima koji su u Kneževom dvoru na koncertu koji je trajao dva i po sata predstavili svoja umijeća. I budući da je bio donacijski, skupili novac za natjecanja i usavršavanja. Međutim, ne možemo ne primjetiti da je bila riječ o klasama samo dvije dubrovačke nastavnice čiji uspjesi bezuvjetno zaslužuju svaku pohvalu. Pa se pitamo što je s ostalim kolegama čiji učenici svojim nagradama i priznanjima također obogaćuju školski arhiv?
Cjelokupni glazbeni program 75. Igara je u odnosu na prošlu godinu pokazao znatan pomak nabolje. I time je zaslužio puno više publike. A, nažalost, za neke koncerte u Dvoru nisu ni bile postavljene stolice bočno od izvođača što govori o organizatoru unaprijed poznatom malom broju slušatelja. Što je tome razlog?
Ono što su Igre, opet nažalost, zadržale od prošlih sezona su neumjesne samohvale. Jer službeni komentari koncerata bili su prepuni hvalospjeva i najlaskavijih epiteta. Što češće nije odgovaralo istini. O tome sam pisala i u prvom komentaru. O kvaliteti i atmosferi koncerata neka ne govori neobjektivni organizator nego publika i kritika. A oni su ove godine mogli uistinu biti zadovoljniji nego prošle. Što obećava dobar put s novom umjetničkom ravnateljicom Martinom Filjak.
