Druga premijera 74. Dubrovačkih ljetnih igara “Na tri kralja ili kako hoćete” odigrana je 21. srpnja 2023. na Lovrjencu kao koprodukcija Zagrebačkog kazališta mladih iz Zagreba i Igara.
Osvrt na predstavu napisala je:
Petra Jelača
Shakespeareova komedija ‘Na tri kralja ili kako hoćete’ jedna je od njegovih najizvođenijih djela, čiji se zaplet temelji na dramaturškim načelima komedije zabune, travestije i sakrivenih, odnosno, preodjevenih identiteta. Tu je i izgubljeni par blizanaca, jedan mladić i jedna djevojka, koji se na kraju pronalaze, nakon što su preživjeli brodolom i iskrcali se na udaljenoj i nepoznatoj obali. Smještena je u mitsko, nedefinirano mjesto Ilirije, udaljeno kraljevstvo koje Shakesepareu služi za slobodniji govor o raznim pojavnostima ljudskih naravi i običaja, kako bi ih mogao vješto kritizirati, a sve kroz komediografski zaplet.
Odabir takvoga naslova, s lokacijom na nekadašnjem dubrovačkom ‘hamletištu’, tvrđavi Lovrjenac, prema kojemu prokušani poljski redatelj Grzegorz Jarzyna piše novi dramaturški teskt predstave uz dramaturga Romana Pawlovskog, s centralnom temom fluidnosti i preispitivanja rodnih uloga, činio bi se, dakle, opravdanim.
No u realizaciji je došlo do problema odnosno do simplifikacija koje se tako prokušanom autorskom timu, a da ne govorimo o izvrsnom glumačkom ansamblu Zagrebačkog kazališta mladih, s kojim Dubrovačke ljetne igre u koprodukciji potpisuju ovu, drugu po redu ovogodišnju dramsku premijeru, ne bi smjeli dogoditi.
Grzegorz Jarzyna i Roman Pawlovski potpisuju se kao autori teksta, s naznakom da je pisan prema motivima Shakesepeareovog ‘Na tri kralja ili kako hoćete’, pa dakle nisu obavezni slijediti predložak, premda, oslanjajući se na tako prepoznatljiv naslov i fabulu, ne mogu izbjeći usporedbu, a vjerujem da to i nije bila namjera. Da ovu predstavu promatramo kao suvremenu adaptaciju Shakesepearea, kritike bi trebale biti vrlo oštre. Ona to dobrim dijelom i jest, uz dodatni prostor slobode jer se radi o tekstu rađenom po motivima, s jasnim fokusom na rodne uloge.
Osnovni problem iz kojega proizlaze sva pojednostavljenja i dramaturške nedosljednosti je u samoj premisi da je dovoljno baviti se licima na sceni samo kroz prizmu maski njihovih rodnih uloga. Naravno da mnogi problemi nastaju od zarobljenosti u bilo čemu, da niti jedna nametnutost nije dobra, da se mnogi problemi razriješe ako im se pronađe korijen (ako se on nalazi u zarobljenosti u pogrešnoj rodnoj ulozi), no plošni prikaz scenskih osoba kroz funkcije rodnih identiteta u seksualnim i partnerskim odnosima, bez cjelovitosti i višestruke motiviranosti njihovih osoba zaista nije dovoljan da se isključivo njime bavi cijela predstava. Lica preuzeta od Shakespearea potpuno su lišena slojevitosti motivacije osim u navedenome segmentu, pa čitava radnja ostavlja dojam krajnje ogoljenosti, hladnoće i svođenja ljudskih bića, makar oni bili i bogataši u doba suvremenog kapitalizma, na rodne uloge.
Teško mi je za povjerovati da se uspješnom redatelju tolika simplifikacija može dogoditi. Jedino što baca svjetlo na to i donekle je objašnjava, je kontekst poljskog podrijetla autora, gdje prevladavaju radikalno konzervativne političke opcije protiv kojih se svakako treba boriti, makar i ovako radikalnim zahvatima na Shakesepeareovom predlošku.
No, ako je tako, opet se radi o promašaju, jer ni Dubrovnik ni Zagreb nisu Poljska. Nije ni Ilirija. Kako neotradicionalizam i radikalno desne političke opcije jačaju u čitavom svijetu, umjetnost im svakako treba činiti protutežu, i baviti se pitanjima rodnih uloga i svim srodnim slobodama koje pojedinci udaljeni od zadanih normi susreću kao poteškoće. Nije uopće upitno da ljubav treba promovirati nevezano od roda kroz scenske umjetnosti, i da je zaista istina što na koncu predstave kaže dvospolna osoba Violix (Shakespeareovi blizanci Viola i Sebastian u jednoj osobi), prije nego odlazi u krevet sa svojom izabranicom Orsinom, da kad dvoje ljudi vodi ljubav zapravo ih je šest u krevetu: njihova tijela-to su dvoje, kako doživljavaju sebe -četvoro, i kako doživljavaju partnera/icu-šestero. To je univerzalno točno za sve oblike partnerskih i seksualnih odnosa. Kao i to da je ljubav iznad roda i spola, i da je važnija od zadanih uloga, u kojem god obliku da dolazi. No tu ljubav nismo osjetili, samo smo vidjeli njezinu manifestaciju i konzumaciju.
Ono što jest upitno, i iz čega izviru svi problemi predstave je premisa da nepostojanje rodnih uloga otvara sva vrata, rješava sve probleme i čini da se svi zaljubljuju u magično biće koje tu ideju utjelovljuje – u Violix, blizanca i blizankinju u jednoj osobi, djevojku i mladića istovremeno. Ta se premisa osjeti svakim pojavljivanjem Violix na sceni, baš onako kako se ljubav drugih parova ne osjeti, i tu su autori bili uspješni u umjetničkom dočaravanju atmosfere svoje ideje.
Ono što je u predstavi kvalitetno prikazano je heterotopijsko okruženje bogataškog resorta, luksuznog hotela ‘Ilirija’ gdje protagonsti drame dolaze provesti vikend i pokušati riješiti svoje bračne probleme. Točni su i prikazi potkupljivosti, lakrdijaštva, tuluma potpomognutih drogom, cross-dress tematskog partya, što je točno čitanje preodijevanja iz Shakespeareovog predloška, kojim će se problemi na kraju ipak riješiti. Zanimljivo je da je cross – dress party zavladao kroz čitavo vrijeme radnje, i izvan scena tuluma, jer je očito pao na plodno tlo. Nije dovoljno jasno zašto, osim činjenicom da mnogi imaju probleme s rodnim ulogama pa se sve dogodilo samo od sebe. Svi su se na kraju sretno sparili, kao i kod Shakespearea, osim Malvolie, menadžerice hotela. Ostaje nejasno zašto su je ostali akteri izvrgnuli ruglu, zašto se iz Shakespearovog predloška preuzima taj podzaplet, jer nam uopće nije vidljivo da bi itko od na sceni prisutnih mogao imati nešto protiv nje. Osim iz bogataške obijesti. No i to izvire iz gore opisanih problematičnih simplifikacija.
Točan prikaz svijeta suvremenih bogataša u doba krize kapitalizma podsjeća donekle na film ‘Don’t look up’ iz 2021. Nije umjetničko remek-djelo, ali bolno točno crta zaglupljenost, banalnost, gramzivost, sebičnost, narcizam i besciljnost suvremenog društva.
Osim navedenih kvalitetno izrežiranih prizora, scenografije (kolektiv AAFGJAP) i kostimografije (Anna Axer Fijalowska), scenskog poketa (Šimun Stankov), videa (Ivan Marušić Klif), glazbe (Marko Levanić, Ivana Starčević) predstavu svakako iznosi izvrsni ansambl ZKM-a.
Mia Melcher kao Violix, bespolni anđeo, djevojka i mladić u jednome, po potrebi, odlično je utjelovila pogled i emocije nevinog djeteta, povezanih grudiju i bez kose, s maskom ćelavosti, kao dijete oboljelo od leukemije koje sućutnim očima poziva na istinu i iskrenost koga god dotakne svojim pogledom. Doris Šarić Kukuljica bila je nenadmašna kao lakrdijaš Toby, odnosno Tommassa, Olivijeva tetka preodjevena u muškarca. U maniri ostarjelog pijanog rokera koji sve ipak okreće na šalu, svojim je manama, naročito iskamčivanju novca od bogate prijateljice, dala veliku dozu šarma i istinskog humora.
Dado Ćosić kao princ Olivio izvrsno se igrao doslovnim maskama. Njegova transformacija u ženu imala je veliku dozu unutarnje dramatike, jer se zaista mogao doživjeti proces suočavanja njegovog lika sa samim sobom, sa istinom, koji je rezultirao, kako se popularno kaže – ‘izlaskom iz ormara.’
Anđela Ramljak kao njegova supruga, princeza Orsina, jako je uvjerljio prikazala emocije supruge koju muž više ne voli, ali se, kao čarobnim štapićem, zaljubljuje u neobično dvospolno, magično biće, Violix.
Mateo Videk kao Mario, Olivijev asistent bio je vrlo točan i izravan kao prvo potkupljivi, a zatim vrlo iskreni Olivijev ljubavnik, Petra Svrtan odlična kao organizatorica zbivanja za novac, pjevačica Feste, Toma Medvešek kao konobar Zoran, vrlo dojmljiv u neverbalnoj ulozi zaljubjenika u pjevačicu Feste, Katarina Bistrović Darvaš odmjerena kao menadžerica hotela ‘Ilirija’ Malvolia, te Barbara Prpić kao priglupa bogata prijateljica sir Toby-a, Andrea, kasnije Andrew.
Ova je predstava hvalospjev svim vrstama rodnih i spolnih sloboda i poticaj svim oblicima ‘izlazaka iz ormara’ kao univerzalnom ključu za uspjeh i sreću te razrješenje svih problema. A najveće je blagostanje kada odabira uloga nema, kada je biće dvospolno, kao Violix.
Da su ljubavni i životni zapleti svodivi samo na igru rodnih maski, svijet bi bio tako jednostavno mjesto! No to bi ga i osiromašilo, učinilo puno hladnijim i praznijim. Skoro pa bi ga robotiziralo. A kako zaista ulazimo u transhumanu eru, vjerujem da publika Dubrovačkih ljetnih igara od teksta nastalog prema Shakespeareu na Lovrijencu još uvijek, unatoč svim teškoćama i nepostojanju jasnih programskih koncepcija u posljednjih 15-ak godina, ipak očekuje nešto više.
Izvrstan osvrt i vrlo ublažen doživljaj nedoraslosti redatelja obradi tako važne i složene teme. Šteta. Žao mi je
napisati, ali predstava je bila užasna.