Okupacija Cavtata 16. listopada 1991. godine označila je konačan pad Konavala. Konavoski branitelji morali su se povući prema Dubrovniku gdje će doći u potpuno okruženje. Usprkos premoći u naoružanju i ljudstvu, agresor nije uspio slomiti obranu Srđa do kraja 1991. godine. Blokada Dubrovnika nije bila uspješna jer je Odred naoružanih brodova uspio uspostaviti vezu s ostatkom Hrvatske. Kada je na snagu stupilo Sarajevsko primirje 3. siječnja 1992. godine branitelji su dobili neophodni predah. Time su ostvareni uvjeti za stvaranje UNPA zona (United Nations Protected Areas), odnosno dio teritorija Hrvatske stavljen je pod upravu Ujedinjenih Naroda.
UNPA zone uglavnom su uvedene na područjima koje je okupirala JNA. Iznimka je bilo upravo Južno bojište. Jedan od planova JNA-e bio je prodor dolinom Neretve kojim bi učinkovitije odcijepili Dubrovnik od ostatka države, a ujedno bi se omogućio nastavak prodora u BiH. Sve navedeno potaknulo je hrvatski vojni vrh da organiziraju akciju oslobađanja juga Hrvatske. Cjelokupna operacija trajala je od travnja do listopada 1992. godine i sastojalo se od više manjih operacija. Osnovna ideja operacije bila je zauzeti uzvišene položaje koji su dovoljno udaljeni od većih hrvatskih mjesta kako bi se onemogućilo granatiranje, odnosno kako bi se dobila širina bojišta, Hrvatska vojska morala je zauzeti položaje na teritoriju Bosne i Hercegovine.
Prve akcije Hrvatske vojske bile su brze i učinkovite, a usprkos brojnim žrtvama, ona je više puta potpuno razbila koheziju Vojske Jugoslavije (ranije JNA). Udarne postrojbe Hrvatske vojske bile su dijelovi 1. i 4. brigade Zbora narodne garde, kasnije preustrojenih u gardijske brigade. Do srpnja je deblokiran Dubrovnik i linija je došla do Duboke Ljute te su osmišljene akcije Čagalj i Tigar kojima se trebalo osigurati šire zaleđe prema Popovom Polju. Nakon toga je pokrenuta operacija Oslobođena zemlja s djelomičnim uspjehom.
Tijekom kolovoza i rujna pokrenuti su pregovori između zapovjednika Južnog bojišta Janka Bobetka i zapovjednika 2. Operativne grupe Vojske Jugoslavije Pavla Strugara uz posredništvo međunarodne zajednice. Dogovor je postignut 24. rujna na britanskom brodu Avenger po kojoj su se do 20. listopada snage Vojske Jugoslavije trebale povući s Prevlake i pokrenuti napuštanje Konavala. Zbog straha da će postrojbe Vojske Jugoslavije zamijeniti postrojbe iz Hercegovine, sredinom listopada vojni vrh Južnog bojišta počeo je planiranje operacije Konavle. Odlučeno je da će se u noći s 19. na 20. listopada napraviti morski desant na Cavtat.
Usprkos lošim vremenskim uvjetima, operacija je počela u noći s 20. na 21. listopada. Dijelovi 1. brigade ZNG-a brodovima su prebačeni u Cavtat, od kuda je pokrenuto oslobađanje Konavala. Sama akcija morala je biti brza i iznenađujuća jer se smatralo da je Vojska Jugoslavije minirala Zračnu luku Dubrovnik. Prve dvije grupe iskrcale su se u Cavtat bez otpora, ali granatiranje Cavtata počelo je kada se iskrcala 3. grupa. Ipak, hrvatske su snage brzo ovladale Cavtatom, Zvekovicom i Obodom. Istoga dan dijelovi 1. brigade izbili su na granicu BiH na Konavoskim brdima. Također, osigurana je zračna luka, a u idućih nekoliko dana osigurane su granice prema BiH i Crnoj Gori.
Uz operaciju Konavle pokrenuta je 22. listopada i operacija Vlaštica koju je predvodila 4. brigada ZNG-a. Tako se postigla nemogućnost premještanja neprijateljskih postrojbi te se oslobodilo područje koje je kontroliralo šire područje Dubrovnika. Nakon prvih proboja 1. brigade u Konavle su poslane i ostale postrojbe. Među njima su bile jedinice specijalne policije, kao i 163. dubrovačka brigada te 156. brigada.
U samoj operaciji sudjelovali su i Konavljani. Već je 23. kolovoza osnovana Borbena grupa Konavle sastavljena od 100 ljudi koji su prošli dodatnu obuku na Mljetu. Postrojba je ubačena na područje Konavoskih brda dva dana prije same operacije u manjim grupama. Imala je zadaću postaviti zasjede i spriječiti prodor neprijateljskih postrojbi iz Crne Gore i BiH, što je uspješno provedeno. Poslije borbenih djelovanja postrojba je trebala kontrolirati položaje i braniti granicu Konavala.
Operacijama na Južnom bojištu oslobođen je čitav prostor koji je godinu dana ranije zauzeo agresor. Također, hrvatske snage proširile su bojište prema istočnoj Hercegovini i time su, osim dubrovačkom području, dale veću sigurnost zapadnoj Hercegovini. Čak 20 000 izbjeglica iz Konavala, Župe, Primorja i Dubrovnika počelo se vraćati na svoja ognjišta usprkos tome što su mnoge kuće bile spaljene, opljačkane ili srušene. Jedini prostor koji nije došao pod hrvatsku kontrolu, nego pod kontrolu UN-a bila je Prevlaka koja će se pod hrvatsku upravu vratiti tek 15. prosinca 2002. godine.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
