Sportski talent, želja za obrazovanjem i rad, razlozi su zbog kojih je 33-godišnja Antonija Đurković veliki dio svog života provela u inozemstvu, a životne okolnosti dva puta su je vratile u rodni Dubrovnik. Pobjeda na natječaju za razvojne projekte jedne švicarske tvrtke odvela ju je u Angolu, gdje je i volontirala, a potom je u Engleskoj završila studij psihologije, sa željom da stečena znanja iz psihologije inkorporira u neke od projekata na kojima je radila u Africi. U veljači prošle godine u Dubrovniku je otvorila WellMind Centar, sa željom da pomogne ljudima u promjenama životnih navika. Đurković je istaknula kako je broj onih koji joj se obraćaju za pomoć u vremenu pandemija porastao, a primjetila je kako ih povezuju isti problemi: tjeskoba, nesigurnost, problemi sa spavanjem te kako u suštini tih problema leži neizvjesnost i strah, kako od zaraze tako i od nesigurne budućnosti, a upravo zbog egzistencijalnih problema u kojima su se mnogi našli ponudila je mogućnost besplatnog savjetovanja o problemima vezanima uz pandemiju, kao i besplatnu podršku za one koji su izgubili blisku osobu.
Životopis Antonije Đurković je impresivan, pogotovo kad se u obzir uzme da su joj tek 33 godine. U Dubrovniku je završila prvi razred srednje škole. Zahvaljujući uspjesima na teniskim terenima dobila je stipendija te je školovanje nastavila u Americi gdje je završila srednju školu i prvu godinu studija Međunarodnog poslovanja. Zbog obiteljskih razloga vratila se u Dubrovnik i nastavila školovanje. Karijeru je započela radom u turizmu, a nekoliko godina radila je na međunarodnim projektima u Švicarskoj i Africi. Diplomu magistre znanosti iz psihologije stekla je u Engleskoj, dok je stečena znanja nadograđivala u Americi. Osnivačica je tvrtke Radix International, specijalizirane za poslovno savjetovanje i WellMind Centra.
Veliki dio svog života ste proveli školujući se i radeći u inozemstvu. Zbog čega ste se odlučili vratiti u Dubrovnik?
– Prvi put sam se vratila 2007. godine slijedom tragičnog događaja u obitelji. Drugi put se nisam vratila s namjerom da ostanem, nego su me aktualne prilike na to prislilile. Velika mi je želja i cilj ponovno živjeti i raditi u Africi.
U kojem trenutku ste se, a s obzirom na vaše uistinu impresivno i raznovrsno obrazovanje odlučili usmjeriti karijeru put psihologije i što vas je na to ponukalo?
– Po formalnom sam obrazovanju diplomirana ekonomistica, magistra međunarodnih odnosa i diplomacije i magistra znanosti iz psihologije. Nisam zamislila svoju karijeru vezati samo i isključivo za psihologiju. Moja dosadašnja karijera usmjerena je prema razvojnim projektima te smatram da mi je posao voditeljice projekta na kojima sam radila u Švicarskoj i Angoli pružio veliko iskustvo i omogućio mi razne druge prilike u tome području. Želja mi je inkorporirati znanja iz psihologije u neke koncepte razvojnih projekta na kojima sam radila u Africi.
Istaknuli ste da ste jedno vrijeme proveli volontirajući u Africi. Može li nam reći malo više o tome? Koliko vas je i na koje načine to životno iskustvo obilježilo?
– Moj odlazak u Afriku nije bio potaknut željom za volontiranjem, radilo se o poslovnom angažmanu koji sam dobila temeljem pobjede na natječaju za razvojne projekte jedne švicarske tvrtke, zadužene za razvojne projekte u cijeloj Angoli. Kad čovjek vidi situaciju u jednoj takvoj sredini i kada tu dulje boravi, osjeti se dužnim dati sve od sebe da pomogne bespomoćnim ljudima oko sebe. Kad sam se suočila s teškim načinom života tih ljudi, tada se u meni probudio istinski osjećaj neizmjerne zahvalnosti prema mojim roditeljima, prema mojoj rodbini iz Amerike, prema kolegama s kojima sam surađivala u Švicarskoj i u Africi, prema svima koji su meni, na bilo koji način u nekom djelu mog života, pomagali. Upravo taj osjećaj zahvalnosti natjerao me je da se počnem baviti volonterskim radom s ciljem poboljšanja uvjeta života sredine u kojoj sam se našla. Volonterski sam predavala kolegije Marketing i Uvod u nutricionizam na College of Hosptality Management. Vodila sam radionice o pokretanju start-up tvrtki. Jednom mjesečno sam sudjelovala u opskrbi sirotišta higijenskim potrepštinama. Tvrtka je organizirala, a ja sam bila jedan od volontera u provedbi sportskih treninga za djecu iz sirotišta.
U Dubrovniku ste osnovali WellMind Centra. Kad ste i s kojim ciljem pokrenuli centar i tko vam se sve može obratiti? Koje sve usluge pružate?
– WellMind Centar pokrenula sam u veljači prošle godine. Cilj mi je bio pomoći ljudima u promjenama životnih navika, podrška vrijedna truda koja je potrebna pojedincu na putu osobnog razvoja na planu unutarnjeg zadovoljstva. Obratiti nam se može svatko kome je takva podrška potrebna. Temeljem dodatnih usavršavanja u psihologiji, odlučila sam se za kreiranje specijaliziranih programa za pomoć ljudima. Među ostalim tu je psihološka prva pomoć u stresnim situacijama, pomoć djeci sportašima i roditeljima djece sportaša, što uključuje mentalne pripreme i razumijevanje stresa kod djeteta sportaša, savjetodavna pomoć u izgradnji samopouzdanja i osobnog razvoja mladih, program kontrole uma u pandemiji Covid-a 19 kao i pomoć ljudima s problemima pretilosti.
Smatrate li da društvo još uvijek stigmatizira osobe koje se odlučile potražiti stručnu pomoć ili smo postali otvoreniji po tom pitanju?
– Osjete se pozitivni pomaci, ljudi su sve otvoreniji, ali još uvijek postoje određene sterotipi i doza nepotrebnog srama i straha od osude okoline. S obzirom na činjenicu da su mnogi u ovoj situaciji ostali bez posla, primijetila sam da se ljudi ustručavaju ući u neki program iz straha da ga neće moći platiti. Zato smo uveli besplatno savjetovanje o problemima vezanim za pandemiju. Također imamo besplatnu podršku u grupi ”Prijatelji neba” namijenjenu onima koji su izgubili blisku osobu.
Kako ste kreirali programe koje nudite u vašem centru?
– Moje me je osobno iskustvo potaknulo na studij psihologije, a programe pomoći izrađujem objektivno na temelju problema s kojima se susreće svaki pojedinac koji traži tu vrstu pomoći. Cilj je pomoći klijentima prepoznati negativne i beskorisne obrasce mišljenja i ponašanja, te im pomoći promijeniti ponašanje na način da prepoznaju svoje simptome kroz razumijevanje načina na koji razmišljaju o sebi, drugim ljudima, svijetu koji ih okružuje, kao i vjerovanjima koja imaju vezana za prošlost i budućnost.
Iako su se svi nadali da će pandemija do sad biti stvar prošlosti, ovih dana ponovno bilježimo rast brojki. Jesu li vam se ljudi u proteklom razdoblju više obraćali za pomoć?
– Bilježim povećanje interesa za pomoć, a primijetila sam da sve one koji se za pomoć obraćaju povezuju isti problemi, tjeskoba, nesigurnost, problemi sa spavanjem i sl., a u suštini tih problema leži neizvjesnot i strah, kako od zaraze, tako i od nesigurne budućnosti u osiguravanju osnovnih životnih potreba, da ne govorimo o ispunjavanju ciljeva koje smo svi pred sebe stavili, a koje nam je pandemija gurnula na margine.
Kako se nositi s konstantnom neizvjesnošću, strahom od bolesti, životom pod ograničenjima?
– Prvo treba u potpunosti razumjeti situaciju u kojoj se nalazimo. Suočen s bilo kojim problemom, čovjek regira na jedan od dva sljedeća načina – borbom ili bijegom. Radi se o fiziološkim reakcijama koje nastaju kao odgovor na uočenu prijetnju ili problem. Kad je riječ o pandemiji Covid-a 19, ni jedan od ova dva odgovora nije moguć. Niti ima načina da tu opasnost pojedinac pobijedi borbom, niti bijegom. Nalazimo se u pat-poziciji, pod brojnim ograničenjima. To je situacija iz koje onda proizlaze sve traume i strahovi. Preostaje nam jedino živjeti u sadašnjem trenutku, biti nazočan u sadašnjem trenutku, ne biti rob ni prošlosti ni budućnosti. Znanstveno je potvrđeno da za održanje potrebne ravnoteže uma pomažu tehnike well-beinga.
Kako pomoći onima, a vjerujem da ih ima, koje je strah od mogućnosti zaraze paralizirao, onima koji se suočavaju s osjećajem samoće i izoliranosti zbog stalnog ograničenja okupljanja?
– Socijalni kontakt je za ljude iznimno važan. Unatoč svim ograničenjima, ostaje prostora koji treba iskoristiti. To su šetnje na otvorenom, telefonski razgovori koji su sada podignuti na višu razinu – video pozivi, razgovori na društvenim mrežama i sl. Osim što postoje telefonski brojevi za pomoć te vrste, pojedinci moraju njegovati svoje kontakte na dopuštene načine i tako otklanjati osjećaj izoliranosti i samoće. Moramo se okrenuti jedni drugima, baš kao što naša priroda to od nas zahtijeva, čovjek je, naime, društveno biće, a to podrazumijeva interakciju. Moramo se oteti pasivnosti i održavati svoje veze.
Smatram da je proteklo razdoblje najviše utjecalo na djecu, koja su većinu protekle godine provela na nastavi kod kuće i na starije osobe koje su se morale itekako čuvati od mogućnosti zaraze. Po vašem mišljenju koliko je to utjecalo na djecu i na njihov razvoj odnosno izgradnju vještina koje će im kroz budućnost trebati? Mislite li da će biti trajnih posljedica? Kako pak pomoći starijima, koji se pak i u normalnim okolnostima često osjećaju usamljeno i zaboravljeno?
– I djeca i odrasli su se našli u nezamislivoj situaciji. Neke preliminarne studije već pokazuju kako će djeca, slijedom novog načina života, izgubiti neke socijalne vještine, ali to bi bilo bolje ostaviti za neku buduću temu. Zasigurno ima i pozitivnih momenata u cijeloj priči. Školska djeca svih uzrasta bila su prisiljena ovladati informatičkim znanjima prije nego što bi to bio slučaj u „normalnom“ životu. I kad se radi o djeci i kad se radi o starijima, velika je odgovornost na aktivnim članovima obitelji. Starijima obično najviše treba razgovor. Svakako im treba pomoći u opskrbi namirnicama i lijekovima, a u skladu s epidemiološkim mjerama i povremenim druženjem, izvođenjem u šetnju i sl.
Pandemija je i ostatak populacije donijela mnoge promijene. Mnogi su prebacili na rad od kuće, što također može biti izazovno. Kako u tim situacijama uspostaviti balans između poslovnog i privatnog života i kako uspješno ispuniti sve dnevne obaveze?
– Važno je uspostaviti rutinu, držati se utvrđenog rasporeda i biti discipliniran.
Osim što su zabrinuti za vlastito zdravlje, mnogima je zbog krize uzrokovane pandemijom ugrožena i egzistencija. Kako se uspješno nositi s tom vrstom pritiska i neizvjesnosti, kako si pripomoći?
– Na ovo je pitanje vrlo teško odgovoriti. Većina je ljudi u istoj situaciji. Oni koji imaju manje materijalnih problema, svakako su u boljoj poziciji. Moramo se okrenuti sebi i raditi ono što možemo raditi.
Općenito govoreći, što svatko od nas može napraviti kako bi, ako se tako mogu izraziti, održavao svakodnevnu mentalnu higijenu?
– Moramo konstantno raditi na sebi. Moramo znati odvojiti vrijeme za sebe, družiti se s prijateljima poštujući epidemiološke mjere (šetnje na otvorenom, video pozivi, online razgovori), pravilno se hraniti, dovoljno spavati te se posvetiti nekoj aktivnosti koja nam čini zadovoljstvo kako bismo ublažili stres.
Osim WellMind centra osnivačica ste i tvrtke za poslovno savjetovanje? Kako vi osobno održavate balans između poslovnog i privatnog? Koji su vaši interesi i hobiji?
– Držim se rutine i rasporeda na poslovnom planu. Na privatnom planu nalazim vrijeme kako za svoje bližnje, tako i za sebe samu. Dan započinjem trčanjem 8-10 km, popodne i navečer provodim s obitelji, usavršavam se dodatno u struci, obožavam slikanje i fotografiju, ponekad pođem i na tenis.
