Da niste slikarica, bili biste…
Prvo pa teško pitanje. Ne mogu se zamislit da radim nešto što nema doticaja s umjetnosti, estetikom i vizualnim stvaralaštvom. Svakako bi bilo nešto u tim okvirima. Ako ne bi bilo ništa od toga, bila bi pjevačica ili kuharica.
Jesu li i slikari poput pjesnika iz pjesme A.B. Šimića „čuđenje u svijetu“?
Mislim da jesu, oni imaju dar vidjeti što je naizgled nevidljivo, svjesni su širine života, vide malo šire i dalje, van okvira. Vide skrivene stvari, zastajkuju ispred onoga što druge možda ostavlja ravnodušnim. Čuđenje znači i propitivanje, proučavanje, divljenje, ali i zgražanje. Mislim da bi ih najbolje okarakterizirale riječi znatiželja i radoznalost, odnosno traženje jedne šire perspektive stvari i događaja, života općenito.
Jednog dana na zidu vašeg doma voljeli biste imati sliku…
Julie Mehretu.
Radite puno s mladima, što vam se najviše sviđa kod generacije Z?
Umreženost. Gotovo da i ne postoji ono što oni ne mogu otkriti i saznati. Ovoj generaciji je svijet na dlanu, sve su im informacije dostupne i zbog toga nekad nije lako raditi s njima. Treba ih znati i moći zainteresirati, što je za mene, u mome poslu pravi izazov. Pokušavam se prilagoditi.
Njihov omiljeni izraz vam je…
GG, Spojlati, Riz, Capati… Ne pitajte me da vam objasnim, i meni je teško razumjeti. (Smijeh)
Ploče ili Lapad?
Ploče su djetinjstvo i mladost. Lapad je mir.
Lopud u tri riječi!
Nasljeđe, identitet, doživljaji.
Kad na večeru pozivate drage ljude, na jelovniku mora biti…
Između ostalog, nešto što sama umijesim. Zadnje vrijeme je to Focaccia.
Leži li vam više spravljanje slanih ili slatkih jela?
I jedno i drugo, ali više volim slano pa mogu prednost dati tome.
Koja bi pjesma bila najvjerniji soundtrack vašeg trenutnog života?
Možda od Jessie Ware „Begine again“. Svaki dan ispočetka, ritam sličan mojem životnom ritmu, a i u tekstu se često spominje: „I work all night“. Zadnje vrijeme, nerijetka pojava u mom životu.
Omiljeni band iz mladosti?
E pa sad…Nemoguće je odgovoriti na ovo pitanje. Previše ih je. Dolazili su i odlazili u fazama. Ako vežem mladost uz srednju školu onda bi bili Garbage, Cranberries, Everything but the Girl, No Doubt itd. Kasnije se to širilo u svim smjerovima.
Prve asocijacije na Linđo?
Mladost ludost, turneje, prove, prijateljstva za života, puno pjesme, plesa i smijeha…
Čega u ormaru imate previše?
Cipela.
A premalo?
Cipela.
Putovanje o kojem maštate?
Ruta 66.
Što su vas naučila vaša tri mušketira?
Strpljenju.
Nose zanimljiva imena, jeste li oduvijek imali favorite za muška imena, i prije nego ste postali majka?
Jesam, ime Kuzma je uvijek bio moj favorit, i puno prije nego sam postala majkom. Kad je stigao drugi, logično je nekako bilo da bude Damjan, a trećem, Celestinu, je tata dao ime, ne biste vjerovali, zar ne?
Znate li primiti kompliment?
Pa vjerojatno kao svaka žena, da.
Jeste li jutarnji tip ili noćna ptica?
Po potrebi. Ne mogu se svrstati u jedno. Mogu reći da sam jutarnja ptica i noćni tip.
Kako vaš dom izgleda za blagdane?
Prometno. Znamo se šaliti pred blagdane: „Stižu dani otvorenih vrata“. Volimo to.
Kiti li se bor na Badnjak ili je okićen već početkom prosinca?
Kiti se par dana prije Badnjaka, obično sedmicu prije. Uvijek je to prava jelka, jer volim da Božić miriše. Uz kolače i hranu, miris Božićne jelke je uvijek dodatni bonus koji me vraća u djetinjstvo. Cijeli život skupljam balone, mogu se slobodno nazvati kolekcionarom. Gdje god sam putovala, donosila bi jedan balon, kao suvenir. Sad su mi najdraži i najvrjedniji oni koji su njih troje izrađivali kad su bili jako mali. Ti su sad neprocjenjivi.
Najljepše sjećanje iz djetinjstva?
Crne lakirane cipelice iz Barija. Bilo mi je pet godina.