Nakon koncerta na Orsuli, violinistca Ivana Čuljak iz Silentea naša je gošća u rubrici Od a do ž.
Je li vam drago što vas je sestra upisala u UŠLS?
Apsolutno, dužna sam joj zauvijek. Iako sam sigurna da bi se violina našla u mojim rukama na ovaj ili onaj način. Svakako mi je ova priča ljepša, time više što je sestra imala 16 godina, ali ne zaboravljam da su me i mama i tata sve godine školovanja dobro gurali i držali mi leđa.
Da niste violinistica, bili biste…
To se često i ja pitam i nikad ne znam odgovor. Znam da bi sigurno ostala u umjetnosti. A koja bi to bila, nisam sigurna.
Možete li zamisliti dan bez violine?
Naravno, često im se i radujem jer ih poprilično dugo čekam. Nemojte me krivo shvatiti, ali nekad dobro dođe odmor, to je isto dio posla, jer što da ti dam ako nemam svoje vrijeme i iskustvo.
Kako se osjećate kad izađete pred tisuće ljudi?
Uh, ovisi. Moram priznat da mi je nekad lakše svirati pred tisućama ljudi. Tisuće ljudi daju dojam zajedničkog mišljenja i ono je uvijek najglasnije, puno adrenalina i često slično meni, dok manja publika ima više vidljivih različitih malih skupina koje dišu svaka na svoj način, pa se u različitim mometima povežeš sa svakom od njih.
Jeste li i prije ulaska u band Silente, slušali njihovu glazbu?
Nažalost nisam baš slušala, u to vrijeme sam taman preselila u Zagreb, pa valjda nije došlo do mene. Zapravo bi čula na radiju, pa tek kad sam ušla u bend sam shvatila da znam dosta pjesama.
Koja vam je najdraža pjesma?
Najdraža pjesma ili koje dijete više volim? Neka budu 3: Preko svega, Jer te imam da me boliš i Neobranjivo.
Kako je proteklo koncertno ljeto?
Ovo ljeto mi je najbolje do sada. Dosta stvari smo koliko toliko promijenili nama u korist radi lakšeg preživljavanja puta i obavljanja “posla”. Puno bolja je organizacija i raspored pa time i koncertno ljeto, što meni posebno znači s obzirom da još radim i u orkestru. Moram priznati da je ovo ljeto otkrilo neka mjesta poput skrivenih dragulja koje ću sigurno posjetiti i privatno.
Pamtite li neki koncert posebno?
Šalata, Šalata, Šalata i pazi sad ovo, Čakovec tjedan prije Šalate. O Šalati nemam puno za nadodati, to je koncert prema kojem sam s bendom putovala sve ove godine i napokon se i to ostvarilo, sad nas čekaju samo još bolji i ljepši koncerti, poput koncerta na Orsuli. Čakovec mi je u sjećanju ostao kao poseban koncert najviše zbog energije u bendu, što je i publika dodatno nagradila.
Kako je stati pred dubrovačku publiku?
Pred dubrovačku publiku mi je najteže stati, svi me znaju, ja svih znam, a ne znamo se. Moj grad i moj ponos, puno mu želim dati, a opet moram paziti da ne pregorim od silne želje. Neki dobar balans je meni uvijek teško naći. Naravno kad vidim puno podrške i sretnih lica znam da zajedno uživamo i da to znači samo jedno, a to je da je doma ipak najljepše.
Što slušate kad drugi sviraju?
Volim dati priliku svemu i svačemu, ali ipak najviše uživam u dobrom rocku i bluesu.
Volite kuhati, što biste nam spravili da dođemo kod vas doma?
Vjerojatno bi to bio brudet od liganja s palentom. U zadnje vrijeme sam dosta opsjednuta time i mislim da sam ga usavršila, pa dođite na objed u Gruž!
Slatko ili slano?
Volim slatko, ali ipak slano.
Ima li poveznica između kuhanja i muziciranja?
Apsolutno. Kulinarstvo je za mene umjetnost. Kreativno izražavanje na pjatu i na violini je praktički isto.. Nema tog recepta koji se može ponoviti, svaki put ispadne drugačije, ovisno o raspoloženju, danu… inače recepte ni ne volim, pa time više i jest po meni umjetnost jer ti daje prostora da se izraziš kako ti želiš i osjećaš.
Na što najviše trošite?
Joj, na hranu. Ne bi se reklo ali puno jedem, pogotovo ljeti kad mamina čarobna kuhača skuha nešto.
Pamtite li važne datume, rođendane, godišnjice?
Pamtim samo sretne dane.
Biste li za sebe rekli da ste „otvorena knjiga“?
Ni blizu, osim dok sviram, onaj tko razumije, može me pročitati.
Jeste li zlopamtilo?
Isplakat ću sve u jednoj suzi, oprostit sve u jednom mahu.
Vaš životni moto je…
Učim se biti prisutna u svakom trenutku i upijati sve kroz roze naočale jer od previše razmišljanja, straha ili brige mi prođe život, a imam samo jedan.
Naslovna fotografija: Franko Kelam
