Gost naše rubrike od A do ž je glumac Adrian Pezdirc koji je u “Oluji” na “Igrama” utjelovio lik Ariela. O njemu su svi pričali, a u nastavku pročitajte što je on o sebi, ispričao nama.
Je li se stišala „oluja“ ili ste još pod dojmom?
Pa nekako sam se vratio u Zagreb na divnom maestralu. Iskreno sam iznenađen, počašćen i ponosan na reakciju publike koja je uslijedila.
Utjelovili ste Ariela, vaša gluma nije prošla nezamijećeno, a bome ni vaš kostim. Koliko je vremenski trebalo da se preobrazite?
Čini mi se da je efekt koji se dogodio oko Ariela zajednički rad svih sektora. Imao sam privilegiju raditi sa nevjerojatnim kostimografom Alanom Hraniteljem čiji je kostim podržao sve što sam zamislio i dao mojem radu još jedan poguranac. Za šminku i krečenje cijelog tijela u bijelo šminkerici Dariji Hrgović trebalo je dobrih 45 minuta fizičkog rada, nakon toga bi na red došla jednako divna Ivana Pleša za kosu i nokte s još nekih pola sata. Dakle sve zajedno preko sat vremena svih 11 dana koliko smo radili progone i predstave. Mislim da je vrijedilo. Dok bi se sve to događalo, uživao bih u tišini ili ugodnim razgovorima s curama.
A koliko da se vratite u normalu?
Imam neke svoje rituale nakon predstava koje igram. Ovim slijedom: sjesti, popiti jako puno vode i zapaliti cigaretu, potom tuširanje. Ekipa nam je instalirala improvizirani tuš u vrtu samostana te smo se tamo u početku sastajali Franjo Dijak i ja te razgovarali o odrađenoj probi dok bi prali, on glinu kojom mu je bilo prekriveno tijelo, a ja bijelu boju i temperu iz kose. Kako su dani odmicali, tako su nam se sve više pridruživali svi ostali članovi pa je tamo nastao međuprostor predstave i vanjskog svijeta, okružen palmama i stablom limuna.
Na jako ste se lijep i dirljiv način zahvalili svima koji su sudjelovali u predstavi. Svaki kotačić je bitan?
Vjerujem da se referirate na moju objavu na društvenim mrežama. Zaista volim svoj poziv pa volim s vremena na vrijeme o njemu nešto i napisati. Iskreno sam dirnut svim čestitkama koje su usljedile za moj rad na predstavi, kako privatno, tako i u online komunikaciji, ali sam itekako svjestan da je moj rad uvelike olakšan i podržan zahvaljujući ljudima kojima sam bio okružen i koji su jednako predano radili svoj dio posla. U kazalištu sam deset godina, u matičnom kazalištu ZeKaeM okružen sam nevjerojatnim dečkima iz scenske tehnike. Slično zajedništvo i trud dogodilo se i na Lokrumu. Smatram kako premalo valoriziramo rad i trud svih onih skrivenih oku te kako bi na širem planu trebalo podržati rast njihovih plaća ukoliko želimo da najbolji ostanu. Oni prvi dolaze na lokaciju i zadnji odlaze. Kazalište ne poznaje standardno radno vrijeme, slobodne dane i blagdane te će postajati sve teže zadržati ljude. To su ljudi iz sjene koje publika ne vidi, a o čijem radu i trudu ovisi naša sigurnost, uspjeh, ali i rad kazališta u cjelini. Pod spotlightom ima mjesta za sve.
Možete li reći da su se na probama uspjela sklopiti i neke prijateljstva, jeste li možda s nekim od ekipe i dalje u kontaktu?
Grupa na whatsappu i dalje gori.
Kakvo vam je bilo ljeto u Dubrovniku? U čemu ste, mimo „Igara“, najviše uživali?
U Dubrovnik sam prvi puta došao 2012. s predstavom “Medeja” Tomaža Pandura. Čini mi se da se grad promijenio, na bolje. Nema više kruzera, osoblje u restoranima i kafićima puno je ljubaznije prema domaćim gostima, onda nije bilo tako. Živio sam u Ulici Od Greba Žudioskih iznad vatrogasaca kod divnog gospara Vlaha, s malenom terasom i s pogledom na grad, Lokrum i more. U tome sam najviše uživao uz kupanje poslije proba u zalasku sunca na mulu između Banja i Excelsiora. Ne mogu ne spomenuti čudesan koncert, moj prvi u Kneževom dvoru, kvarteta Papandopulo.
Fun fact o vama?
Strastveni sam biciklist i početnik planinar.
Posudili ste glas Simbi u Kralju lavova 2019. godine, biste li voljeli ponoviti slično iskustvo?
Volio bih. Nisu lake te sinkronizacije, ali su mega zabavne.
Tik tok ili instagram?
Instagram.
Najdraži izraz generacije Z?
Pojma nemam. Pokušavam ih razumjeti bez podilaženja.
A najljepša dubrovačka riječ?
Sviđa mi se divertimenat, jer mi je tako nekako bilo ljeto, a kako volim biti dramatičan – to bi možda bila riječ disgracija, koja je dobra samo ako urlate iz petnih žila na samog sebe. Volio bih ih naučiti više, nevjerojatno je bogatstvo hrvatskoga jezika, a naročito dubrovačkog govora za koji mi se čini da nije samo pitanje govora i bogatstva vokabulara, nego i pripadanja socijalnom i kulturološkom krugu, kao i ponosa. To je nešto što me fascinira.
Na kojem mjestu čuvate nagradu hrvatskog glumišta?
Na polici s još nekim dragim privatnim uspomenama. Ne bi bilo loše kada bi dobila društvo. Stvari su ljepše u dvoje.
Kakve su vam tridesete?
Doživljaj svijeta sjeda na svoje mjesto, ali doživljaj samog sebe u tom svijetu još mi se povremeno otima kontroli. Volio bih ih obuzdati, ali i pustiti da budu svoje i slobodne.
Lekcije koje ste naučili?
Najgora je samoća, samoća u dvoje.
Kakav je trenutni status što se tiče ženidbe i posvajanja, stalno ste on/off?
Sretno sam single.
Jeste li u grupi onih kojima je rujan novi početak ili ste skloniji onima koji nove odluke donose u siječnju?
Nemam pretjerano snažnu volju kad je donošenje odluka i njihovo provođenje u pitanju.
Kava ili čaj?
Ovisi o dobu dana.
Knjiga ili kindle?
Knjiga.
Što trenutno najviše iščekujete?
Početak adaptacije stana.
Foto: Instagram / DLJI
