Lena Kramarić, slikarica je koja nas nenametljivo, ali snažno podsjeća da ovaj Grad ponekad puno više vole i poštuju, te osjećaju kroz vlastiti senzibilitet oni koji u njega dosele, nego oni koji se u njemu rode. Lenu Kramarić u Grad je dovela ljubav, ali izbori uvijek postoje, zar ne? Lena je, godinama, postala naša “mala iz Grada” i u Dubrovniku je stekla brojne poštovatelje svog slikarstva. U Galeriji Sebastian otvorena je nedavno, 14. prosinca njena nova izložba radova koji se mogu pogledati do 2. siječnja 2025., a kako nije prvi put da se njena umjetnost usko povezuje uz dobra djela, tako spomenimo i kako će prodaja jedne od izloženih slika kroz akciju Udruge Tata je tata biti namijenjena plemenitom cilju.
Uživali smo upoznati Lenu i kroz formu pitanja Od A do Ž.
Možeš li odrediti trenutak kad si Dubrovnik počela osjećati svojim gradom za stalni (ne privremeni) život?
Radi se o procesu, ali tehnički gledano prijelomna točka je gradnja obiteljske kuće kojoj su prethodila preispitivanja brojnih opcija na praktičkoj, ali i emocionalnoj razini.
Što te u Gradu toliko fascinira da si sretna što u njemu imaš atelje, pogotovo nakon što ste iz njega odselili kao obitelj?
Zahvaljujući ateljeu, zadržala sam osjećaj da sam u gradu i dalje doma.
Da ne nabrajam ljepote grada i ljubav prema njemu, radije bih istaknula zajednicu ljudi koji i dalje unutar i oko stare gradske jezgre žive. Volim sresti sva ta dugo poznata lica, jer mi daju predivan osjećaj pripadnosti.
Je li umjetnici, majci triju djevojčica koje imaju puno obaveza, problem udaljenost života u Dračevom selu?
Presretna sam što moja djeca pohađaju osnovnu i glazbenu školu u Gradu, jer znam da djetinjstvo, obrazovanje i druženja provode na najboljem, pomalo nestvarnom mjestu. Jasno da bi bilo lakše da u gradu i žive, ali ne vidim to niti kao problem, niti kao prepreku u svakodnevnom funkcioniranju. I mi trenutno radimo u gradu, a svima nam je kao neka baza moj atelje pa da se nadovežem na prethodno pitanje – imam osjećaj da i dalje jedan važan dio života živimo u Gradu. S druge strane, Dračevo selo je zelena oaza bez gužve i turističke vreve sa brojnim prednostima za djecu.
Koliko majčinstvo utječe na tvoje slikarstvo? Jesi li oduvijek znala koliko je to majčinstvo u tebi snažno prisutno?
Oduvijek sam osjećala strah kako će to jednog dana biti ako postanem majka, svjesna da će mi se prioriteti promijeniti. Oduvijek živim za umjetnost i bojala sam se sve segmente umjetničkog rada staviti na pauzu ili drugo mjesto. Srećom, čini mi se da se to nije dogodilo, koliko je majčinstvo obogatilo moj život i mene kao pojedinca, tako je neizbježno utjecalo na moj rad, nadam se pozitivno. S trećom curicom je sve malo teže, ali i ja sam se promijenila, nestrpljiva sam i očekujem više od sebe, pa je trenutno sve to vrlo zahtjevno pomiriti.
Otkad se muž Matko ostavio kamere i prihvatio kuhače, brineš li više uopće o tome što će se i doma pojesti?
Naravno da ne. Nisam se nikada ni brinula, jer Matko oduvijek savršeno kuha, samo uz novinarski posao, to uglavnom nije bilo lako izvedivo.
Brinem jedino kada ja kuham, jer se bojim profesionalne kritike. Ma šalim se. Ludo dobro je imati privatnog ”šefa” u kuhinji.
Puno radiš, velike formate, u ciklusima … ostavljaš li dio naslikanih radova za kućni fundus, možda za svaku kćer ponešto?
Da! Luke je dobila sliku za svoj prvi rođendan, a isto sam planirala za Erin dok nisam shvatila da većinu, a ovu vrstu radova pogotovo, ne možeš “tajmirati”. Posebni spektar emocija i popratnih okolnosti mora biti pogođen da bi se stvorilo djelo kakvo želim, pa zato i nemamo puno radova u ‘dječjem’ fundusu. Mislim da najviše volim njihove portrete, jer dok sam ih odlučila slikati isključivo kroz njihove osobnosti, neplanirano je nastala fizička sličnost.
U svojim curama – što prepoznaješ kao svoje osobine, a što tatine?
(Pre)veliko srce i dobrota, sve za prijateljstvo kao i društvenost općenito, naslijedila je Erin od tate. Kod Luke prepoznajem malu proračunatu Lenu koja očekuje jako puno od sebe i svijeta oko sebe. Ester je još mali čovjek, al’ veliki aktivac, vesela je i vragolasta, i skroz svoja.
Završila si tečaj Ekspresivne art terapije i ona te je oduševila. Čime?
Želja i potreba za učenjem, usvajanje novih znanja i vješina je nešto što će uvijek biti prisutno u meni, a bilo je i prvi povod da upišem edukaciju koja me oduševila na brojnim razinama. Kroz dvije godine puno sam naučila, ali nažalost nakon školovanja nedovoljno u praksi i primijenila. Tada je korona zaustavila planirane aktivnost, ali je za iduću godinu jedan zanimljiv projekt u pripremi.
Koliko ti je, kao umjetnici, istinski predanoj slikarici naporno živjeti uronjenoj u realnost, stvarnost, svakodnevne rutine, životne obveze?
Rekla bih nimalo, jer čini mi se da nabrojeno tvori dobar balans u odnosu na moju neprizemljenu osobnost koja svoju stvarnost pronalazi u umjetničkom stvaralaštvu.
Što bi poželjela za svoju djecu, kao majka, čega se pridržavaš u odgoju kao nečega od čega ni pod kojim uvjetima, ne odstupaš?
Svaka majka će prvo reći zdravlje, a za ostalo bih voljela da se same izbore pa tako i da se cijene. Ni nama nije ništa bilo servirano, a vjerujem da se čovjek najbolje gradi kroz vlastite uspjehe i neuspjehe.
Mislim da svojim primjerom najbolje dajemo do znanja djeci što nam je važno, kao i s čim se ne bi trebale opterećivati, tako da im želim usaditi da vjeruju sebi, da ne odustaju i da uvijek idu za svojim željama i strastima, što nije lako.
Mana mi je nedosljednost, pa često popustim malim i velikim zahtjevima, dok se npr. neke osnove pristojnog ponašanja podrazumijevaju.
Imaš bogatu i izlagačku aktivnost, koliko je za umjetnike to bitno?
Trenutno mi se čini da je bitnije raditi dobre izbore i usredotočiti se na kvalitetu u odnosu na kvantitetu radova i izlaganja.
Bitno je biti prisutan i osobno volim komunikaciju s publikom koju izlaganja omogućuju. Također volim zatvoriti određeni ciklus izložbom jer mi mentalno to otvara prostor za novo i napredak, ali teško je generalizirati odgovor. U mom slučaju se možda i previše toga događa spontano, uglavnom me uvijek vodi srce, manje glava i određeni plan i program…
Čini li ti se da odrastanje u kreativnom okruženju, uz roditelje umjetnike, stvara sretne ljude? Možda senzibilnije ljude…
Uf, kompleksno pitanje… posebno za roditelje, jer tek u praksi shvatiš težinu zadatka.
Volim vjerovati da su uz moj posao djeca primila cijeli spektar pozitivnih imputa, ali vrijeme će pokazati. Ako ništa drugo, dali smo im primjer kako je važno raditi što voliš i u mom slučaju, veseliti se ponedjeljku jer ideš raditi.
Najstarija kćer je sa nepune tri godine rekla da nije ispravno reći što si po zanimanju, nego što si odlučio postati u životu.
Hoće li i ove godine kod vas bor visjeti sa stropa?
Obavezno! Prve godine je to bilo praktično rješenje za vragolastog Huga koji je tek stigao sa Žarkovice, prošle godine fora i već tradicija, a ove godine će biti praktično radi bebe.
