Postoji neka čvrsta veza između Dubrovčana i Dubrovačkih ljetnih igara, pa iako, kao svaka veza, ponekad malo zahladi, pretežno je strastvena i obojana nekim uzbudljivim iščekivanjem. Za Brigitu Masle Dražinić ovogodišnje Dubrovačke ljetne igre koje su “na pragu”, donose i posebno uzbuđenje. Glazbeno-scensko djelo “Enigma Jarnović” koje potpisuje zajedno s našim velikim redateljem i kazalištarcem Ivicom Kunčevićem, bit će izvedeno 16. kolovoza u Kneževu dvoru. Praizvedbu očekuje s uzbuđenjem, ali i mišlju na sve važne i drage ljude u svom životu koji tog dana neće s njome podijeliti veličanstveni trenutak čina umjetničke kreacije.
Čime Vas je toliko impresionirao život Mane Jarnovića da uopće krenete u taj projekt i koliko je istraživanje i pisanje trajalo?
-O Ivanu Mani Jarnoviću najviše sam slušala dijeleći život s mojim Ivom (suprugom Dražinićem op.a.). Moje zanimanje prema pisanoj riječi i znatiželja odveli su me dalje te sam uz pomoć profesora Gorana Končara došla do vrijedne građe, a zahvaljujući povjesničarima glazbe dobila sam saznanja o životu jednog od najvećih kompozitora i violinističkih virtuoza s ovih prostora. Jarnović je bio krajnje osebujna ličnost. Za života su mu tiskana gotovo sva djela, a francuski pisac tog vremena uzima Jarnovića kao glavnog lika svoje novele. Glazbena Europa mu je pod nogama, planetarno je popularan, miljenik žena i prijatelj Haydna, Mozarta i Katarine II. Brojni skandali su obilježili njegov život, a sve to je bilo više nego dovoljno da me posebno zainteresira i probudi moju maštu i spisateljske nakane. A imala sam sreće da sam uspjela zainteresirati velikog hrvatskog redatelja i pisca, meni iznimno dragog prijatelja Ivicu Kunčevića i tako smo se Ivica i ja našli u našoj trećoj spisateljskoj suradnji.
Iza nas je već bila jednočinka “Anica u Ravnom” (odigrana je 2019.u Ravnom, redatelj Ivica Kunčević, a igrali su Izmira Brautović, Anđela Bulum i Maro Nejašmić Banić) te dramolet “Marojica – prije i poslije velike trešnje”.
S Jarnovićem smo se družili otprilike 4 mjeseca i došli do glazbeno – dramske romance “Enigma Jarnović”. Markiza, Grof i Violinist protagonisti su ove jednočinke koja se odvija u glazbenom salonu nakon koncerta gudačkog kvarteta Ivana Mane Jarnovića.
Ovaj scensko glazbeni izazov je fikcija naslonjena na povijesne detalje, životna priča koja postavlja pitanja o umjetničkom talentu, popularnosti, karijeri, ljubavi, ljubomori, poroku i konačno, o smrti.
Kakav je osjećaj u Vama pobudila uopće vijest da će se uprizoriti ovog ljeta – tko će u tome sudjelovati i jeste li već započeli s pripremama?
-Na trenutak kao da me protresla struja. Slijedio je val ushita i zadovoljstva, kojeg sam podijelila s najbližima, ali i misao na meni silno drage i važne ljude koji nažalost neće biti tog 16.kolovoza u Dvoru.
U životu me znaju ponijeti određena stanja, ponekad znam biti i euforična, recimo nakon dobre kazališne predstave ili dobrog razgovora, no mislim da sam se u ovom slučaju racionalno ponašala. Radi se o odgovornosti, jer intendantica DLJI Martina Filjak i njen tim ukazali su povjerenje prema “Enigmi Jarnović” koju su uvrstili u program 76. Igara, zahvalna sam i odgovorna, a za dodatna raspoloženja vjerujem da će biti i vremena i prilike.
Kao što je već poznato ” Enigmu Jarnović” redateljski potpisuje Helena Petković, a o protagonistima (nećete mi zamjeriti), voljela bih da ta informacija dođe iz Uprave Dubrovačkih ljetnih Igara. Ono što ja mogu u ovom času reći je da se radi o eminentnim imenima hrvatske kazališne scene i o sjajnim glazbenicima iz Dubrovnika koji posebno njeguju komorno muziciranje.
Pripreme su već započele. Redateljica Helena Petković, Ivan Mane Jarnoviće i ja ugodno smo se družili par dana.
Čitav ste život vezani poslom i afinitetima uz umjetnost – glazbu (organizirali ste divne festivale i koncerte sa svojim suprugom), kazališna umjetnost nije Vam strana, likovnu kao da ste genima naslijedili – kako biste ih po značenju u svom životu posložili?
-Hm, ovo je stvarno teško pitanje. Od oca sam slikara i cijeli život sam okružena slikama i njegovom umjetnošću. Zahvaljujući toj činjenici upoznala sam izvrsne slikare i velike znalce iz domene likovnosti. Po prirodi sam vrlo znatiželjna i koristila sam svo to vrijeme da nešto i naučim. Uz slikarstvo sam stasala i ono mi je pomoglo i uputilo me prema ostalim umjetnostima. Glazba ima vrlo važno mjesto u mom životu. Zahvalna sam mom Ivu za sve odslušane koncerte i na svim uputama i razgovorima o glazbi. A teatar, to je posebna ljubav. Zaljubljena sam u kazalište toliko da volim čak i miris kazališta.
Jednako ustreptim pred dobrom slikom, na dobroj predstavi ili na koncertu, s tim da mi se slušajući dobru glazbi vrlo često zavrte i suze.
Koliko vas je prezime Masle u životu odredilo, koliko “zadužilo”, koliko “obvezalo” – sa sestrom ste nasljednice i “čuvarice” uspomene velikog očevog slikarskog opusa…
-Ne znam koliko me je prezime odredilo, možda je nekad sugeriralo, ali sigurna sam da me je Maslin gen odredio. Moje neke sposobnosti ili talenti dolaze s te strane obitelji. Moja divna majka bila je racionalna, vrijedna, lijepa i odana žena. Mislim da sam od nje naslijedila samo ovo potonje.
Dolores i ja skoro 60 godina brinemo o opusu našeg oca, to je puno veća obveza nego što se može u prvi mah učiniti. Danas tu obvezu polako preuzimaju naša djeca i koliko primjećujemo, to rade s ljubavlju i poštovanjem. Nasljedstvo ostavljamo u dobrim rukama.
Živite unutar zidina cijelog života, i dijelimo zajedničku uspomenu na neka velika imena koja smo mogli sresti i podružiti se, proćakulat o zadnjim predstavama ili izložbama, tada u Franovom “Taliru”… jesu li njihovim odlaskom ta mjesta ostala zauvijek ispražnjena u duhu Grada? Danas se češće čuju priče o noćenjima, cijeni noći u apartmanima…
-Vrlo sam osjetljiva kada se govori o Gradu. Sigurno ima puno ljudi kojima je Dubrovnik polazište i nadahnuće, gnijezdo, ali ima i onih koji nažalost nisu dorasli životu u ovom prekrasnom ambijentu. Ne ćute ga na način na koji Grad to zaslužuje. Ja imam sreću da poznajem i družim se s ljudima koji prvenstveno poštuju ovaj Grad.
Poznajem mlade ljude koji su na svakoj kazališnoj predstavi, na izložbi, čitaju, nerijetko putuju zbog kazališta ili koncerta, a opslužuju apartmane. Samo je stvar odluke, želje i provedbe, a da li ovo vrijeme može iznjedriti nekoga poput bardova na koje mislite, ne bih znala. Svako vrijeme iznjedri, nadati se je.
Lastovo u Vašem životu je…
-Moj drugi dom. Na Lastovo ću odlaziti dok budem mogla hodati. Tamo spokojno živim osluškujući tišinu.
Za vas je uspjeh?
-Imati kćeri kao što su Ana i Mia, imati odane prijatelje, koračati bez straha od neželjenog susreta, biti slobodna.
Što Vas najviše “gura” kroz život?
– Moj karakter, Ana i Mia.
Što bi godine trebale donijeti čovjeku, a što mu najčešće donesu?
-Godine bi trebale donijeti mudrost, ali uz mudrost, godine donesu i nesanicu, smanjenje vitalnosti, usporenije razmišljanje, čangrizavost, njorgetanje, bezrazložno nezadovoljstvo, odustajanje i sl. Ja sam u odličnom odnosu s godinama, sprijateljila sam se sa svojih 70, a dalje ćemo vidjet.
U čemu najviše uživate?
-U putovanjima i druženjima s Anom i Miom. Uživam u razgovorima s mlađim ljudima, uživam učiti od njih, u upoznavanju novih ljudi. Uživam se družiti i kuhati za moje prijatelje, uživam na trajektu koji plovi prema Lastovu, nespretno vrtlariti na Lastovu. Uživam biti sama i slušati glazbu rasterećena teških misli. Uživam u puno stvari… jednostavno volim i uživam u životu.
Kad se okrenete iza sebe, što prvo vidite na prijeđenom životnom putu?
-70 godina, još je rano za neko ozbiljnije podvlačenje crte. Ali ono što sigurno karakterizira moju plovidbu do danas su ljudi i odnosi. Volim ljude, njegovala sam i njegujem odnose. Moj život je dobar i u njemu uživam, a uz moja nastojanja, takvim, dobrim su ga učinili i neki ljudi. Zahvalna sam zbog toga.
Postoji li neki citat, stih, misao koja najbolje oslikava Vaš život?
-Nisam se dovoljno potrudila da imam “svoj” citat ili stih. Draga mi je ona Držićeva “Bolja je dogovorna šteta, nego korist bez dogovora”. Mislim da moj život najbolje oslikava moja vječna zaljubljenost u ljubav. Moj nepopravljivi optimizam. Nema mi spasa.
Što je prema vašem mišljenju najveća čovjekova mana, a što vrlina?
-Teško podnosim himbenost, farizejstvo, lakomost, gramzljivost, škrtost u svim oblicima…Veseli me odanost, umjerena skromnost, širokogrudnost, duhovitost, želja za znanjem.
Što biste rekli za sebe – krasi li Vas ženska intuicija i koliko joj se prepuštate? Ili ipak pri odlučivanju racio ima zadnju riječ?
-Za sebe mislim da sam prosječno intuitivna osoba, kroz sve ove godine intuicija me je odvela u dobrom smjeru u ključnim životnim trenucima, ali znala me je zavest i tada bih ozbiljno zakazala i posrnula. U mojim mlađim danima moja emotivna riba znala bi često onoj racionalnoj ribi okrenuti leđa. I naravno tako prouzročila ozbiljne potrese. Danas dopuštam onoj racionalnoj da bude nešto glasnija. Valjda je to ta mudrost iz vašeg prethodnog pitanja.
I za kraj – ona izreka koja se veže uz naš mentalitet – sa svakim fino, s nikim iskreno do kraja – je odraz urođene diplomacije ili neke druge ljudske karakteristike?
-Mislim da ova često spominjana izreka i nije baš u nekoj sprezi s diplomacijom, već ocrtava određeni karakter, stvar odluke i životnog stava. Stvar etike i estetike. Živimo u vremenu kada upravo takav vid razmišljanja često susrećemo na svim razinama. Meni nije blisko.
Kraljica!