Gospar Slavenko Prizmić od, pa, zbilja daleke 1967. godine “otvara” Festu sv. Vlaha na taraci Sponze, svojom fanfarom najavljujući najsvečaniji trenutak koji se događa ispred Crkve sv. Vlaha, a zvukom tog specifičnog instrumenta s kolegama prati i svako izvođenje dirljive svečeve himne. U svih ovih 54 godine tek je jednu izostao i to iz zdravstvenih razloga. I svake godine iznova i nanovo osjeća uzbuđenje i čast stajati među svojim kolegama, fanfaristima koji su dionici tradicije, ceremonije otvaranja Feste sv. Vlaha, na Kandeloru, 2. veljače.
-To je jedinstveni osjećaj. Treba odsvirati nešto na način da zazvoni i da puk osjeti da se nešto događa, fanfara i inače služi kako bi se skrenula pažnja, kako bi se najavilo nešto veličanstveno što slijedi, kako bi se utišao puk i fokusirao se na nešto što dolazi. Tih minutu, dvije sviranja moraju bljesnutu i to mora biti gromoglasno – kazao je gospar Prizmić dodajući kako je lijepo cijeli taj događaj pratiti “svisoka”, s tarace Sponza i kako mu se svake godine iznova srce napuni posebnom ljepotom dok gleda događanja ispred Crkve sv. Vlaha.
-Uzbuđenja ne nedostaje, da nije te draži ne bih ja u ovome ustrajao preko pedeset godina, pogotovo otkad sam pošao u mirovinu i preselio u Župu dubrovačku. Ovakvi trenuci čine život lijepim.
Iako su protokoli otvaranja Feste sv. Vlaha svake godine isti, nisu mu dosadni i ne bi trebalo ništa mijenjati, smatra gospar Slavenko.
– Ovo je tradicija i ne treba ništa mijenjati, neka ostane onako kako je bilo i neka se održava, neka mladi prihvate i slave. Ne treba ništa bolje i ovako neka potraje.
Ovogodišnja festa, ograničenja kretanja, socijalno distanciranje koje su nametnule epidemiološke mjere koje je trebalo poštivati da bi se uopće odobrilo slavlje u ove dane koji su identiteti dubrovačkog tkiva, podsjetila je gospara Slavenka na 1971.
-Došao sam ispred Crkve sv. Vlaha kao i mnoge godine prije, te sam čekao svoje kolege, a kada sam vidio da se primaknula ura od “otvaranja” feste, ušao sam u Crkvu i tamo zatekao pok. prof. Margit Cetinić koja mi je rekla da nećemo izlaziti vanka jer je zabranjeno. I tako smo mi iz crkve otpjevali i odsvirali himnu sv. Vlahu najbolje što smo znali i umjeli – prisjeća se gospar Prizmić godine “hrvatskog proljeća”.
Njemu je glazba oduvijek bila ljubav, iako se u životu bavio nečim posve drukčijim – završio je ugostiteljsku školu u Gradu, te je po brojnim dubrovačkim hotelima radio kao kuhar. Posljednjih šest godina svog radnog vijeka je proveo, kaže, tamo gdje je i započeo – u ugostiteljskoj školi, ali ovoga puta kao nastavnik. Otamo je i pošao u mirovinu.
Radio sam i pohađao Glazbenu školu, što je tadašnji direktor Anton Nanut jako poštovao, te mi “izlazio u susret”. Dosta sam brzo napredovao u sviranju trublje, za što je bio jako zaslužan i moj prof. Nino Obradović, uz čiju sam pomoć relativno brzo dospio i do povremenog honorarnog posla u Dubrovačkom simfonijskom orkestru.
Obzirom na profesiju iz koje je i stekao mirovinu, kako ne upitati – što se jelo na Kandeloru i Sv. Vlaha u Gradu?
-Na Kandeloru su krafeni bili obavezni, bilo ih je za kupiti svugdje po Gradu, a sjećam ih se najviše iz Cele i Slastičarne Šikić, a neizostavni su bili i šporki mararuli. Na Sv. Vlaha se najčešće kuhala menestra ili nekakvo jelo u toću, pašticada, neka njokada… Kad bih prije silazio niz skale, znao sam sa svakim novim skalinom osjetiti gdje se što kuha… kako koji skalin, drugi vonjic…. čak sam znao ocijenit i nedostaje li u tom jelu soli ili nešto drugo. To je profesionalna “defomacija”, po mirisu sam znao procijenit kakvo je jelo.
