Pročitala sam danas jednu objavu na društvenim mrežama o besmislenosti stalnog rada na sebi i kopanja po svojoj sjeni. Nekako se, nakon 30 godina “rada na sebi”, sve više slažem s tim.
Teško je za sebe reći je li se nešto dubinski promijenilo ili nije, definitivno moja kreacija izgleda drugačije nego što bi izgledala da sam krenula nekim manje osviještenim putem.
No, ne mogu reći da sam doživjela neko čudesno iscjeljenje niti sam iznenada postala netko drugi, bolji, sretniji, uspješniji. Možda bih eventualno rekla da sam postala više “ja” u svakom smislu riječi.
Mogla bih možda također reći da mi je sad manje mene van vidnog polja, u nesvjesnome, pa da ne projiciram više toliko svoju sjenu na vani – bilo pozitivne, bilo negativne kvalitete mene same.
A nakon posljednjeg punog mjeseca koji je na ulice izvukao sve vještice, vukodlake, zombije i vampire među nama, ipak sam mišljenja da treba “kopati” i spoznati svoju sjenu.
I to ponajviše zato da je ne bismo “lijepili”, to jest projicirali, po drugima, jer to je siguran put u noćnu moru iluzije. Ne samo da zakopavamo sebe, nego time gušimo i druge, povlačimo ih za sobom u svoje žabokrečine gdje zajedno zaglavimo dok svatko sebi ne razbistri što je njegovo a što nije.
Tek kad smo u stanju vidjeti da nam netko drugi ide na živce jer nam izvlači na površinu nešto u našoj sjeni što još nismo bili spremni vidjeti, možemo početi imati smislene razgovore zasnovane na razumijevanju, slušanju i empatiji.
Drugi mogu biti okidač za našu sjenu ako da su previše “dobri” pa nam reflektiraju sve ono moćno i snažno što je u nama potisnuto iz nekog straha ili osjećaja da mi to ne zaslužujemo.
Tada se obično ljutito mislimo “Tko si ti da…. !” (Ono što tu ljubomorno ili iritirano nadopunite odličan je način da pogledate malo što ste od svog svjetla zatomili i potisnuli, i čemu biste možda trebali dati oduška.)
Neki pak sebi daju previše prostora za biti “bezobrazni” a mi osobno to ne bismo nikad sebi dozvolili jer se to “ne radi”. Tu ćete pak naći “loše” dijelove nas koje smo u potpunosti zatomili jer nas je to nekad negdje previše koštalo i odlučili smo izopćiti taj dio sebe.
Ovdje ćete otkriti sve ono gnjusno ili zastrašujuće što smo zbog pripadanja i prihvaćanja obitelji i zajednice potisnuli i sad izlazi samo kad nitko ne gleda ili kad izgubimo kontrolu.
Svakako nije poanta priče dati oduška svojoj sjeni u smislu da je puštamo da radi nerede i gazi po drugima. No, osvijestiti dio nas koji bi sa zadovoljstvom, bez zadrške, gazio po drugima da dobije što želi ili dokaže da je superioran, svakako je korisno. Jer tek tada imamo svjesni IZBOR.
Prestajemo tada biti žrtva moćnih sila koje čuče u sjenkama naše svijesti i uzimaju nam toliko energije da bismo ih držali potisnute.
Prestajemo biti hazard i sebi i drugima oko sebe, a tu neman transformiramo u vlastitu snagu i širi dijapazon alata za suočavanje sa situacijama oko sebe.
Insoma…. Carl Jung, jedan od velikana psihologije i teorije ljudskog razvoja, stvari je postavio jednostavno: Neophodno je kopati, nema napretka bez integracije svih dijelova svog bića, no, oprez!
Lako se izgubiti u tim bespućima ako nemamo čvrste spone sa zemaljskim i ako svoja saznanja konstantno ne pretvaramo u služenje drugima i stvaranje.
Ako u nekom trenutku taj omjer unutra/vani nije dobro ujednačen, nastaju problemi.
Postanemo li previše zaokupljeni sobom, fantazijom, i “kopanjem”, što bi u američkom slengu psiholozi nazvali “navel gazing” (zurenje u svoj pupak), izgubimo sponu sa životom oko nas i sa stvaranjem.
Ako smo, pak, toliko zaokupljeni vanjskim fokusom, osjetilnim iskustvima i materijalizmom, tada se naše stvaranje lako pretvori u ispraznost i neutaživu glad za još… novca, uspjeha, slave, pratitelja, stvari, kontrole, moći, poslastica, čegagod, sve dok ne kolabiramo u besmislu tog vrzinog kola.
Negdje u svemu tome postoji ekvilibrij, a najsigurniji način za ne upasti u klopke ijednog od ekstrema je služenje i davanje drugima.
Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta.
