NOVI BLOG/ Marija Grgurević: sišla sam, sestro, u pakao, kakva je ovo karma?

Dok ovaj vikend u studiju pripremamo radionicu o menopauzi, razmišljam najviše o tome koliko često se ovdje čuje neka inačica fraze “ha, to je sve normalno” i kako žene čudno zašute nakon toga.

Ta fraza valjda znači “tako je to kad si žena, što sad što te sve boli, što se ne osjećaš svoja, što si umorna, anksiozna ili depresivna, takve su žene, nestabilne, čangrizave, potrošne, neke su ti godine, što hoćeš…?

Smrznem se i zašutim i ja. No poslije ipak promislim… Stvarno…? Imala sam priliku kroz život susresti mnoštvo moćnih žena iz različitih kultura koje su živjele neko sasvim drugo “normalno” u svim dobima.

Postavile su mi standard vitalnost, kreativnosti i ispunjenosti, i sliku žene koja je sa svakim desetljećem života više svoja. Jesam li ja naivno previdjela nešto dublje ili su one znale nešto više?

Povratak nakon dva desetljeća nomadskog života u SAD-u

Prvo o meni. U ovoj eri digitalnih nomada, kao neka riba koja pliva uzvodno, nakon više od dva desetljeća nomadskog života u SAD-u, u Hrvatsku sam se “vratila” neplanirano i iznenada. Imala sam 43 godine kad sam došla da budem uz roditelje na njihovom kraju.

Odlučila sam tad ostati, učinilo mi se to kao dobro vrijeme vratiti se korijenima, ili možda egzaktnije, malo pustiti korijene. Malo je reći da sam bila potpuno izvan događaja i s vrlo limitiranim razumijevanjem čemu se „vraćam“. No to je za neku sljedeću priču. Ovdje danas govorimo o starenju.

Dakle, da bi stvari oko tog mog povratka bile zanimljivije, kako mi je jedna moja mudra prijateljica otkrila par godina kasnije, znanost drži da u 43.-oj godini završava biološka mladost.

To mi se u trenutku učinilo kao formalna dijagnoza za ono što se meni dogodilo: Počela sam primjećivati starenje. Ne toliko na sebi, koliko oko sebe. Dok bih ujutro kroz Gruž hodala do tadašnjeg ureda, moj alarmirani um na sve strane je uočavao kako ljudi ovdje „loše“ stare.

Odjednom su se negdje duboko iz moje podsvijesti počeli podizati neki nelagodni strahovi od bolesti, starenja, nemoći, a ponajviše od te mrzovolje koju ljudi ovdje često nose uklesanu u bore.

Zabrinula me ta moja opčinjenost čangrizavim starcima po putu, kao da meni u inat život izvlači samo njih pred mene na cestu. Racionalizirala sam žustro da je to zato što sam u Americi bila okružena bezvremenim ljudima i nikad nisam primjećivala godine ni generacije… No, ako su me desetljeća na duhovnom putu išta naučila, to je da um vidi ono što mu je tema iznutra.

Čangrizava baba?

Podigla su se tad neka nova pitanja. Naravno, prvo i najočitije, Kako ću ja ostariti? Čemu sve ovo iskustvo što mi je dano ako sam tu samo da polagano izblijedim u „čangrizavu babu“…

Svi koji me znaju nasmijat će se, to nije jedan od mojih arhetipova, no stvar je ozbiljna… ja nemam baš ni jedno od tih tradicionalnih vela koja daju privid smisla i svrhe u starosti: djecu i buduće unuke, muža, neki lokalni status kroz karijeru… čak ni mačku!

Trenutak panike. Sišla sam, sestro, u pakao, kakva je ovo karma da se baš sad nađem ovdje gdje je to primarni izbor…? OK, dakle tu smo.

Imamo li izbora kako starimo?

Je li to stvarno biološka stvar koja je takva kakva je i „normalna“?

Jesu li ovi kulturološki obrasci starenja jedini…?

Dala sam sebi tad za zadatak da promijenim prizmu i da nađem i ovdje žene koje fantastično stare. Našla sam ih, naravno.

Kreativne, mudre, pune života, s vizijom što žele i velikim doprinosom svijetu oko sebe. Ni jednoj nije lako, taj put traži samosvijest i „muda“, živimo u još u neosviještenom patrijarhatu i ako se pustimo da nas struja nosi, završit ćemo tamo gdje je i „normalno“.

Ali ima ih koje su svjesno odlučile probiti svoj put. Izgleda da je taj prestanak biološke mladosti u stvari jedan trenutak izbora kad moramo odlučiti kako ćemo starjeti i početi birati svoj život. A to valjda i jest jedan od darova koji nose te godine i iskustvo.  

Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Nakon ove epizode, prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta.