Okrećući se oko sebe brzinom od 450 m/s i jureći kroz svemir brzinom od 850 km/s, nama je ovaj naš planet mirno i sigurno tlo pod nogama, sve do prvog potresa. U tom fenomenu vječnog kretanja, vječne mijene koju stanovnici Zemlje ne primjećuju, nije ni čudo da je bilo toliko teško uvjeriti mnoge da Zemlja nije ravna ploča. Naša Zemlja je kugla, ustvari geoid čija je unutrašnjost prilično gušća od njenog površinskog dijela. Gravitacija radi svoje pa dolazi do odjeljivanja različitih materijala prema njihovoj gustoći. Ta silna vrtnja naše Zemlje zagladila je komad usijanog metala koji iz daleka svemira izgleda kao potpuno ravna lopta. Na snimkama napravljenima iz svemira ne čini se da postoje uzvisine, udubine, brda i doline, a kamoli kuće, neboderi, zidovi i dimnjaci koji kad zatrese, ubijaju. Teži naš planet sve više da bude ravniji, a tektonika će pridonijeti poravnanju.
Naravno da je tako kad je ta glatka Zemljina kora samo najtanji dio njenog tijela iznad plašta i jezgre i samo je na njoj razvijena biosfera na kojoj ima života. Njena debljina je u prosjeku 35 kilometara, a sastoji se od oceanske i kopnene kore. Na Zemljinom radijusu od 6 371 kilometra, 35 kilometara kore je otprilike 0,5 % promjera Zemlje. Ispod kore su Zemljin gornji i donji plašt, a u sredini je jezgra. Temperatura u kori je najniža, u plaštu od manje od 1 000 do 3 500 °C, a u jezgri je najviša i iznosi do 4 700 °C.
Hladni ledeni sloj Zemljine kore razlomljen je na sedam velikih tektonskih ploča koje pokrivaju 94 % površine Zemlje i brojnih manjih, koje baš kao puzzle pokrivaju naš planet. Te ploče imaju svoj vanjski sloj stijena, ali su povezane plaštem i prosječna im je širina oko 100 kilometara. U davnoj prošlosti Zemlje ploče su šetale, tražile svoje mjesto, raspored kontinenata bio je drugačiji, tražeći se odjeljivanjem od stare Pangee. Danas se pomiču na godišnjoj bazi za oko 15 centimetara. Ti podatci, u milimetar točni, prikupljaju se putem radioteleskopa koji mjere radiosignale po cijeloj Zemlji.
I tako, dok negdje ploče samo klize jedna mimo druge, drugdje se razmiču ili sudaraju oblikujući Zemlju. Šire se oceani, rastu planine, jednostavno, Zemljina kora je živa. Udaranjem ploča jedne od drugu, stvorili su se planinski lanci, Ande, Himalaja i ostali. Oceanske su kore gušće od kopnenih pa se podvlače pod kopnene, a kora kopnenih se izdiže u visinu. Tako planine i vulkani predstavljaju najočitije tektonsko djelovanje.
Izvor: prof. dr. sc. D. Morić, Potresno inženjerstvo, Katedra za betonske konstrukcije, Zavod za materijale i konstrukcije, Građevinski fakultet Osijek, 2009.
Premda manje nego u davnoj Zemljinoj prošlosti, uporno pomicanje tektonskih ploča pravi nered u krhkoj Zemljinoj kori. Stijene u kori savijaju se i pucaju, a takve se pukotine zovu rasjedi koji se protežu po gornjoj Zemljinoj kori, bilo da nastaju potiskivanjem ili širenjem kore. Kad se pomiču stijene, na tim mjestima se oslobađa strašno velika energija. Mase se pomiču sporo kližući ili u obliku nejednoličnog skoka, što osjećamo kao potres. Kada napon na rubu prevlada trenje, dogodi se potres čija energija u valovima putuje kroz Zemljinu koru i uzrokuje neugodno podrhtavanje.
Potresi se događaju na raznim dubinama kore, ovisno o mjestu napetosti, a ovisno o dubini, različito ih osjećamo. Njihova je učestalost takva da ih na primjer američki NIAC zabilježi 20 000 godišnje ili 55 dnevno. Od početka 20. stoljeća, od kad se bilježe potresi, u godišnjoj statistici očekuje se otprilike 16-ak jačih. To podrazumijeva 15-ak potresa magnitude do 7 stupnjeva i možda jedan od 8 stupnjeva ili više. Statistika je ovo velikog vremenskog raspona u kojemu su uključene godine s manje od 6 jačih potresa, a i 2010. godina u kojoj se Zemlja stvarno meškoljila i pridonijela s 24 velika potresa. To su uglavnom podatci koje znamo o učestalosti potresa.
Možemo ih očekivati, ali za sada ne u potpunosti i predvidjeti. Naime, u Japanu koji godišnje ima preko 1 000 potresa, već se godinama razvija sustav koji predviđa potrese, tzv. Earthquake Early Warning (EEW). No, i uz silnu tehnologiju koju Japan posjeduje njegova točnost varira, a upozorenje se izdaje maksimalno 10 sekundi prije potresa. Očekuju se na rasjedima tektonskih ploča, na seizmološki aktivnim dijelovima Zemlje, kojih smo i mi dio. Osim Zagreba i riječkog područja, potresna je opasnost najveća u južnoj Dalmaciji, što su stanovnici ovog područja dobro osjetili.
Međutim, potresi su pomogli razumijevanju sastava Zemlje. Širenje valova kroz Zemljinu koru predmet je interesa ne samo seizmologa već brojnih geologa koji iz seizmoloških podataka doznaju o strukturi Zemljinog tkiva. Valovi se kroz koru nejednako kreću, kroz gušće dijelove Zemlje putuju brže i obratno, a mjere se i prikupljaju na svim dijelovima svijeta. Suradnjom znanstvenika i usporedbom prikupljenih podataka došlo se do saznanja o strukturi Zemlje, definirala se dubina jezgre, dubina plašta i brojni drugi vrijedni podatci o Zemlji koje direktno nismo mogli doznati.
Hrvatska je i na ovom polju svjetske znanosti dala barjaktara. Naime, geofizičar svjetskog glasa Andrija Mohorovičić (1857. – 1936.) veliki je dio svog radnog vijeka proveo proučavajući potrese za koje se posebno zainteresirao nakon potresa u Zagrebu 1880. godine. Naime, 1901. godine postavio je prvu seizmološku stanicu u Zagrebu putem koje je prikupljao podatke. Još 1906. godine Mohorovičić je za vrijeme velikog potresa u Zagrebu prvi primijetio da neki valovi stignu prije, a neki kasnije, što je pripisao različitoj gustoći Zemlje prosječnog promjera od 30-ak kilometara.
Upravo je tako definirao promjenu u sastavu između kore i plašta, što se stručno naziva Moho ili Mohorovičićev diskontinuitet. Mohorovičić je postavio osnove utvrđivanja epicentra potresa i toliko je zadužio znanost općenito da se njegovim imenom zovu brojni pojmovi; Mohorovičićeve hiperbole, Mohorovičićev zakon (o širenju potresnog vala), Mohorovičićev diskontinuitet, po njemu se zove jedan planetoid i jedan krater na Mjesecu, a i Moholo, projekt američkih istraživača u istraživanjima Zemlje.
Međutim, njegov znanstveni rad na potresima donio je primjenjiv i praktičan prvi vizionarski rad Djelovanje potresa na zgrade (1909.), gdje upozorava na obavezno pridržavanja posebnih propisa pri gradnji zgrada. Njegovim riječima: ali takova je narav ljudska, iza prvoga straha sve se uljulja u osjećaj sigurnosti, nitko više ne misli da bi trebalo i daljnjih preinaka, dapače se često napuštaju i one što su iza potresa uvedene. Novi potres treba da podsjeti ljudstvo da treba dalje preinačavati i usavršavati način gradnje… Norme zaštite od potresa koje su danas na snazi u svijetu, Mohorovičić je zagovarao još prije više od 100 godina.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
