Josip Horvat
Preživjeti u Zagrebu: dnevnik 1943. – 1945.
Nakladnik: Sveučilišna naklada Liber
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti
Nakladni zavod Matice hrvatske
Zagreb 1989. godine
Sama spoznaja da vas na kraju dugog dana čeka dobra knjiga, čini taj dan sretnijim. – Kathleen Norris
Visok i uspravan gospodin majestetično (lat. dostojanstveno, uzvišeno) modelirane, glatko obrijane glave u svijetlosivom odijelu i s leptir-kravatom boje tamnorumenoga vina, vezanoj na bijeloj košulji besprijekornim čvorom, svakodnevno izlazi iz svoga stana i šeta crno-bijelog foksterijera s kojim ponekad razgovara. Na prvu ćete pomisliti da je riječ o nekom gospodinu iz visokoga društva protekloga stoljeća ili pak o nekom sveučilišnom profesoru ili liječniku u mirovini koji na izmaku svojega životnog vijeka krati dokolicu sa svojim kućnim ljubimcem.
Pogriješili biste jer je to opis našega velikog publicista, plodnoga novinara i autora vrhunskih publicističkih djela, Josipa Horvata (1896. – 1968.). Horvata ubrajamo među vrhunske političke mislioce i literarne stiliste 20. stoljeća. Kako većinu povijesnih činjenica, osoba i događaja Hrvati olako zaboravljaju, danas se Horvata rijetko spominje, tu i tamo ga se ponekad netko sjeti i napiše nešto o njemu. Mislim da je zadnji o njemu opširnije pisao Boris Beck, tj. posvetio mu je jednu cijelu knjigu naslova Politički portreti Josipa Horvata (Zagreb, 2013. godine u izdanju AGM-a). Preporučujem pročitati tu knjigu.
Horvat je bio erudit, završio je Trgovačku akademiju koja ga je trebala usmjeriti u komercijalne vode, ali mu to očito nije odgovaralo. Učio je i čitao mnogo, znao je nekoliko stranih jezika. Imao je ogromno znanje iz povijesti, književnosti, ekonomije, zemljopisa – bio je renesansna osoba. Radio je u listu Obzoru (nekad najuglednije hrvatske novine) kada je urednik bio liječnik Milivoj Dežman. Također, Horvat je kasnije bio i glavni urednik Jutarnjega lista kojeg je Eugen Demetrović, nenadmašivi eksploatator novinskih vrednota, pun mutnih planova i tuđeg novca učinio najčitanijim novinama, a sve putem različitih manipulacija i reketarenjem oglašivača (moram priznati da me to asocira na našu bližu povijest). Kako su se dioničari prepali da će Demetrović novac spiskati na vile, automobile, alkohol i ljubavnice 1926. godine ga smjenjuju, a Horvat preuzima Jutarnji list. Demetrović je živio brzo i umro mlad: udarila ga je kap u 54. godini. Horvat je za razliku od Demetrovića bio samozatajan, diskretan i marljiv.
Horvat je bio poznat po tekstovima o politici i povijesti (njegove su kultne knjige o Supilu, Gaju i Starčeviću), no pisao je i o kazalištu, što je njegova najveća ljubav. Upravo će zbog te ljubavi i nadrljati. Naime, 1929. godine održana je premjera Glembajevih o kojoj je pisao Horvat, a Krleža se razbjesnio povodom Horvatove kritike u Jutarnjem listu. Kažu da je Krležu naročito pogodio opisani glumački portret Bele Krleže u ulozi barunice Castelli-Glembay. Krležinu ljutnju Bogdan Radica (još jedan veliki hrvatski publicist) opisuje u svojim memoarima: Ne će da me prihvate, jer ne spadam u Gornji grad, kao da su oni visoka buržoazija. Maixner (urednik „Obzora“ i kazališni kritičar kojega je Krleža također napao) je nezakoniti sin Dežmanov, dok je Horvat nezakoniti sin jednog braka buržuja sa sobaricom. Krleži to nije bilo dosta, pa u Hrvatskom glazbenom zavodu održava predavanje o kazališnoj kritici, dvorana zavoda bila je prepuna, kažu da je Krleža osobno morao uredovati da bi uveo red. Takva posjeta ne začuđuje jer je Krleža već tada bio vrlo omiljen i utjecajan pisac. Krleža započinje svoju tiradu u dvorani i obrušava se na one koji drukčije pišu od onoga što bi on htio i želio. Žestoko napada Horvata, a na tom predavanju bio je i Horvat, sjedio je u prvom redu, smješkao se i vrpoljio, ali stoički je i poput pravoga džentlmena trpio muku. U knjizi Moj obračun s njima Krleža je 1932. godine definitivno zapečatio Horvatovu sudbinu. Krleža je u to vrijeme, a poglavito u vrijeme nakon rata imao izuzetan utjecaj na svu lijevu inteligenciju. Dovoljno je bilo to što je na Horvata upro prstom da bi ga se u poraću marginaliziralo. Dok je u očima ustaša Horvat bio mason i liberal (što uistinu i jest), u očima partizana bio je mason, liberal i kolaboracionist. Međutim, on je bio gospodin, intelektualac i nadasve europejac liberalnoga kova. O Horvatu bi se dalo puno pisati, no ovdje sam naveo par crtica iz njegova života, što vam ni približno ne može dočarati njegovu veličinu i značaj za hrvatsku novinarsku i književnu scenu.
U prethodnim sam nastavcima načelno uvijek prvo predstavljao knjigu pa autora na kraju ili bih pak i zanemario autora. Ovaj sam put krenuo obrnutim redoslijedom, namjerno sam prvo nešto rekao o autoru kako bih vas, cijenjeni štioci, pokušao uvjeriti kako su i stariji autori izuzetno vrijedni i zanimljivi.
Dakle, od velikoga broja djela, koja je napisao Josip Horvat, prvenstveno predlažem da pročitate njegovu knjigu Preživjeti u Zagrebu: dnevnik 1943. – 1945. Tu knjigu nećete naći u knjižarama, ali ćete je moći nabaviti u antikvarijatima i knjižnicama. Knjiga je njegov dnevnik koji je vodio u Zagrebu za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Iz toga se dnevnika iščitavaju politički stavovi Horvata i njegova osobna razmišljanja. Doduše, moram vas upozoriti da je sve pomalo depresivno, osjećate jednu težinu življenja, maglovitost, gotovo nadrealnu stvarnost, muku i stalno prisutni egzistencijalni strah koji prerasta u ravnodušnost. Horvat, kao i svi ostali njegovi sugrađani trpi inflaciju, bombardiranje, pretrese stana i svakodnevnu oskudicu. Zanimljivo je kako je pojedine dijelove dnevnika obitelj njegove pokojne žene Zlate cenzurirala prekriživši pojedine rečenice crnom tintom (Horvat u braku nije imao djece, pa je cjelokupnu ostavštinu naslijedila obitelj njegove žene koja se prema ostavštini navodno nije dobro ponijela). Međutim, bez obzira na tu nedoličnu cenzuru, dnevnik nije izgubio na svojoj povijesnoj i literarnoj važnosti. Važno je napomenuti i to da se u dnevniku navode deseci osoba iz političkoga i kulturnog života onoga doba, pa to daje još veći značaj tome dnevniku. Dok sam iščitavao taj dnevnik, proživljavao sam vrijeme Domovinskoga rata i život u okruženju, bombardiranje, nestašicu, strah i sve one bestijalne zločine od agresora.
Što još preporučiti od Horvatovih knjiga? Niz je njegovih djela koja bih vam preporučio, ali obvezno još pročitajte Supilovu, Starčevićevu i Gajevu biografiju jer je njegovo umijeće portretiranja nenadmašno, mislim da nitko nije uspio u našoj publicistici na takav način opisati te značajne osobe u njihovom povijesnom kontekstu. Dok čitate, imate osjećaj kako su pred vama stvarne osobe, žive i prisutne baš taj trenutak u sadašnjosti bez obzira na to što postoji vremenski odmak. Vrijedno je spomenuti i njegovo djelo Prvi svjetski rat: panorama zbivanja, mislim da nitko nije tako cjelovito u našoj historiografiji opisao zbivanja u vezi s Prvim svjetskim ratom. Također, njegovo kapitalno djelo u dva toma Kultura Hrvata kroz 1000 godina po meni mora biti prisutna u svakoj biblioteci
Da zaključim, unatoč osudi (bizarno proizvoljne osude) i Krležinoj stigmi (Krleža nakon rata i nije napadao Horvata, čak ga je i zaštitio), Horvat nije zaboravljen; on se otkriva kao predstavnik politički, medijski i književno najpismenije Hrvatske. Zorica Stipetić opisala ga je kao radićevca bez Radićeve kritike građanskog društva, HSS-ovca bez političke kombinatorike i obzoraša bez političke prevrtljivosti i relativiziranosti, a mogli smo dodati da je bio pravaš bez fanatizma, slobodni zidar bez tajne moći i ljubitelj briškule koji je gubio na kartama, ali je imao sreće u ljubavi (obitelj je dnevnik precrtavala najvjerojatnije radi spomena Horvatove ljubavnice i eksplicitnih scena).
Na kraju sam vam dužan reći zašto sam započeo baš ovakvim opisom Horvatova izgleda i načina oblačenja. Zato jer je Horvat na prvome mjestu bio novinar koji je tom zanatu s takvim načinom života, odijevanja i ponašanja htio dati poseban dignitet (dostojanstvo, ugled, čast). Vrijeme u kojem je živio i djelovao imalo je prvo novinara, novine i informaciju, dok danas imamo senzaciju, a sve manje informaciju i gdje je novinar sporedni lik. Zapitajmo se zašto je danas tako. Ne mogu izdržati, a da ne postavim sebi i vama, dragi moji štioci, jedno pitanje je li u Horvatovo vrijeme bilo normalno da se novinar na konferenciji za tisak ili bilo kakvom drugom događaju pojavi u šorcu, majici i šlapama kao da ide u birc (kako bi rekli naši Zagrepčani) ili na plažu?
Popis dijela Josipa Horvata:
- Lijepa naša, Zagreb, 1931.
- Tisuću osamsto četrdeset i osma, 1. izdanje Matica hrvatska, Zagreb, 1934.; 2. izdanje Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1973.
- Politička povijest Hrvatske, 1. izdanje Binoza, Zagreb 1936. – 1938.; 2. izdanje August Cesarec, Zagreb, 1989.
- Supilo: život jednoga hrvatskog političara, Zagreb, 1938.
- Kultura Hrvata kroz 1000 godina, 1. izdanje naklada Velzek, Zagreb, 1939. – 1942.; 2. izdanje Globus, Zagreb, 1980.; 3. izdanje naklada Fran, Zagreb, 2006.
- Ante Starčević: kulturno-povijesna slika, 1. izdanje Zagreb, 1940.; 2. izdanje Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990.,
- Povijest novinstva Hrvatske: 1771. – 1939., Zagreb, 1962.
- Hrvatski panoptikum, 1. izdanje Stvarnost, Zagreb, 1965.; 2. izdanje Globus, Zagreb, 1982.; 3. izdanje Ex libris, Zagreb, 2007.
- Prvi svjetski rat: panorama zbivanja, Zagreb, 1967.
- Ljudevit Gaj: njegov život, njegovo doba, Zagreb, 1975.
- Živjeti u Hrvatskoj: 1900. – 1941., Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1984.
- Preživjeti u Zagrebu: dnevnik 1943. – 1945., Zagreb, 1989.
- Pobuna omladine: 1911. – 1914., Zagreb, 2006.
