Ivan Illich
Vernakularne vrijednosti i drugi eseji
Nakladnik: Litteris
Zagreb, 2013.
Nosi stari kaput i kupi novu knjigu.
Austin Phelps
Kada spomenemo ovisnost, to nas u pravilu odmah asocira na ovisnost o alkoholu, drogama i cigaretama (jedna digresija koja mi sada pada na pamet: moj je jedan poznanik organizirao zabave znakovitoga naziva alkoholom protiv droge; očita mu je namjera marginalizirati vlastitu ovisnost), no današnje društvo ima sve više izazova i mogućnosti pa tako sve više stvara i poznaje različite ovisnosti. Ono, što povećava ugodu, čovjek olako prihvaća i postupno koristi u neumjerenim količinama koje štete psihičkom i fizičkom zdravlju, pa tako danas poznajemo ovisnost o seksu i pornografiji (veliki se broj glumaca i glumica u Hollywoodu liječi od te ovisnosti), videoigricama, kockanju, neumjerenu upotrebu pametnoga telefona, pretjerano uživanje u hrani i sl. Sve su to različite ovisnosti koje mogu značajno smetati normalnom funkcioniranju i zdravlju čovjeka. Stručnjaci kažu da kada priznamo ovisnost, tek se tada možemo početi liječiti, a to je kao da smo se već napola izliječili.
Eto, ja sam ovisan o knjigama, sanjam knjige, mislim o knjigama, jedini izlog na kojem se zadržim, za razliku od moje supruge (koja je ovisna o cipelama, ali neće da prizna), izlog je s knjigama. Zadivljuje me njihov dizajn, vrsta papira, miris, a najviše se “palim” na knjige u antikvarijatima koje se nalaze na policama neuredno složene (ovo neuredno je bitno jer kada nešto nije složeno po, primjerice, imenima, piscima, temama i područjima, istražujem poput arheologa i uvijek naletim na neko iznenađenje), a samo im se vidi hrbat, te njihovim izvlačenjem s police pokušavam proniknuti u tajnu mudrost koja se nalazi u njima i to mi dođe kao neki fetiš (nemojte odmah ovu riječ povezivati sa seksom jer izvorno dolazi od portugalskoga feiticio – čarolija). Često tako naiđem na različite marginalije napisane u i na knjigama od bivših vlasnika, posvete dobrim učenicima, čestitke povodom rođendana ili pak ljubavne poruke (sjećam se knjige Velike svjetske katastrofe i krize – unutar korica je pisalo Ljubavi pogriješio jesam, oprosti, no što je pogriješio do danas mi je ostalo tajna.). Naiđem i na pokoji ex libris (o ovoj ću temi napisati jedan poseban tekst). Priznadoh svoju ovisnost po tko zna koji put, ali lijeka nema, potaknut poznanikovom idejom – alkoholom protiv droge prakticiram TV-om i računalom protiv knjige, ali knjige se neprestance množe na mojim policama. Tješi me činjenica kako većina nas ima neki porok, pa je možda ovaj moj najbezazleniji u odnosu na sve ovisnosti i poroke ovoga svijeta. Uostalom, utjeha je i ta što ima popriličan broj sličnih meni, u što sam se uvjerio jer mi antikvari često pokažu knjige skrivene sa strane koje je kupio Ivo, Đuro, Štef ili Marko, a koje ne mogu odnijeti kući jer će ih žena ružiti jer njihova ovisnost počinje smetati kućnom budžetu.
Tako sam u svom knjigoholičarskom lutanju antikvarijatom prije otprilike pet godina ugledao jednu knjižicu tada meni nepoznatoga autora Ivana Illicha naslova: Vernakularne vrijednosti i drugi eseji. Dok sam držao knjižicu u ruci i pokušavao dokučiti tko je autor i o čemu piše, iza mene je stajala jedna gospođa u poodmakloj životnoj dobi i kako je vidjela koju knjigu listam, rekla mi je: uzmite knjigu, nećete se pokajati, autor je vrlo zanimljiv. Nisam dugo dvojio; kupio sam knjigu i ostavio je u svojoj biblioteci sa strane uobičajeno uvjeravajući sebe kako ću je uskoro pročitati (tako pozamašan broj knjiga čeka na čitanje). Nedugo nakon toga, tražeći neku drugu knjigu u mojoj biblioteci, Illicheva knjiga opet mi je dospjela u ruke, ali ovaj put odlučih da je i pročitam. Prvo me zaintrigirao autor zanimljivoga životopisa, a meni nepoznat.
Dakle, riječ je o Ivanu Illichu koji potječe iz ugledne bračke obitelji prezimena Ilić. Otac mu se rodio u Splitu, a djed na Braču. Majka mu je bila Židovka španjolskoga podrijetla. Ivanova je obitelj bila imućna. Ivan se rodio 1926. godine u Beču, studirao je u Firenzi, Salzburgu i Rimu. Postigao je dva doktorata i govorio 14 jezika, postao je katolički svećenik, prvu je misu imao u rimskim katakombama gdje su se prvi kršćani skrivali od progona, a potom odlazi u New York gdje je služio kao svećenik. U New Yorku radi s portorikanskom sirotinjom i tu počinje promišljati o socijalnim i inim problemima koji muče moderni svijet. Svoj interes proširuje na Latinsku Ameriku, te seli u Mexico gdje se bavi izobrazbom misionara.
Njegovo ga kritičko promišljanje dovodi u sukob s crkvom (nakon što je uspostavljena vojna diktatura u Brazilu, Illich piše pismo papi Pavlu VI., a započinje ga riječima: Sveti oče! Moram Vas ukoriti zbog Vaše šutnje…). Nakon njegovih sve češćih sukoba s Crkvom, traži sekularizaciju što mu se i udovoljava. Dakle, ne izlazi iz katoličke crkve, ali se odriče svećeničke dužnosti. Za sebe kaže ja sam svećenik, ali više ne vršim svećeničku službu.
Ivan Illich u cijelom je svijetu poznat, hvaljen i slavljen. Odgovor na pitanje zašto je to tako svakako moramo tražiti prvo u njegovim idejama i načinu života. Bio je nesmiljeni kritičar modernoga društva, po njemu je svijet podijeljen u dvije vrste ljudi; one koji imaju previše i one koji nemaju ili oskudijevaju. Također, i oni koji imaju pate jer trče za profitom i novcem. Pobuna protiv crkvene hijerarhija daje mu određeni značaj u lijevim intelektualnim krugovima koji onda pobunjenika uzdižu na pijedestal i slave ga ističući hrabrost i slobodu govora. Zasigurno se zbog toga Illich nije odrekao svećeničke službe, ali mu je to na određeni pomoglo u promicanju ideja koje je zastupao. Uostalom, kada netko od naših protivnika (u ovom slučaju svećenik napušta službu) pređe na našu stranu, koristimo ga za potvrdu ispravnosti naših ideja. Međutim, ovdje treba istaknuti da se Ivan Illich nikada nije odrekao katoličke vjere i Crkve kao institucije, ali ju je kritizirao u namjeri da je učini boljom i učinkovitijom. Illich kaže kako se moderno društvo trese u stalnim političkim, gospodarskim, socijalnim i ekološkim krizama. Zagadili smo okoliš u kojem živimo radi profita i želje za bogaćenjem. Illich se žestoko obara na način proizvodnje materijalnih dobara, nezasitna produkcija je postala sama sebi svrha – društvo proizvodi svoju vlastitu propast. Priroda je denaturirana. Čovjek iskorijenjen, kastriran u svojem stvaralaštvu, zaključan u svoju osobnu čahuru. Illich kaže kako neumjereni rast proizvodnje dovodi do hipertrofije (tumor društva), a ovo do atrofije, što znači smrt i katastrofu.
Illich oštro napada postojeće školstvo i modernu medicinu. Protivi se bespomoćnom diktatu liječnika i ljekarnika, ljudi se pretvaraju u potrošače zdravlja. Njegova kultna knjiga Medicinska Nemeza, u kojoj grčka boginja odmazde kažnjava liječnikovu neograničenu vlast nad ljudskim životom, postala je doslovno hit u cijelom svijetu, a kod nas je prevedena tek 2010. godine. Umjesto da liječe stare, medicinari proizvode nove bolesti, ijatrogene naravi. Njihova tekovina su razni pesticidi, antibiotici, droge, kontracepcijska sredstva, sedativi, farakomanija, krive dijagnoze i terapija. Liječnička efikasnost je iluzija. Tako su zdravi i bolesni pretvoreni u žrtve medicine. Sam život je postao bolest, svi ljudi, čitav svijet bolnica. Društvo je suviše medikalizirano – uporno tvrdi Illich – stoga i bolesno. Ljudi se pretvaraju u pacijente na umjetan način. I u obrazovanju Illich traži nužne promjene. On smatra da se moraju pronaći novi oblici izvanškolskoga obrazovanja – slobodni tečajevi, svestrana literatura, javni laboratoriji i svako slučajno i neformalno stjecanje znanja.
Za ovo potrošačko društvo Illich savjetuje potrošačku askezu. On je za stvaranje više sreće s manje obilja (baš zamišljam ovu poruku na nekom prodajnom centru).
O Illichu bi se dalo još puno govoriti i pisati. Nažalost, kod nas je prevedeno vrlo malo njegovih djela, a ja imam njegove tri knjige: Vernakularne vrijednosti i drugi eseji, Medicinska Nemeza i H2O i vode zaborava. U prvoj knjizi Vernakularne vrijednosti i drugi eseji (od riječi latinskoga podrijetla vernacularum koja je u Rimu 1200. godine upotrebljavana za označavanje dobara koja je čovjek proizveo sam, sam u svojoj kući, sa svojim ukućanima, dobara koja čovjek može štiti i braniti, ali ih na tržištu niti kupuje niti prodaje) okuplja prodorne i eruditske analize po kojima je postao znamenit kao jedan od najvećih mislioca našega doba. U toj se knjizi Illich, kao i u ostalim svojim djelima, usmjerava na vrijednost lokalne sredine i doživljeni svijet zavičajnog podneblja. U drugoj knjizi Medincinska Nemeza piše kako je zdravlje postalo fetiš kojemu se klanja većina ljudi, društvo je patološki opsjednuto bolešću, medikalizacija je zahvatila sve pore života, a pojedinac se bespomoćno pokorava diktatu liječnika i ljekarnika, režimu ambulanti i bolnica, ovisi o njima kao narkoman o drogama, moderno društvo pokušava isključiti smrt kao neumitnu stvarnost. Treća knjiga H2O i voda zaborava skup je eseja u kojoj usmjerava svoju pažnju na vodu, na tvar čistosti i kreativnu snagu imaginacije bez koje bi život bio nezamisliv.
Važno je reći da je Illich antiglobalist prije antiglobalista, kako možda prije od svih uviđa što znači globalizacija i koje su njezine posljedice. On ističe vernakularne vrijednosti koje predstavljaju alternativu neoliberalne globalizacije, a nazivaju ga i Sokratom globalnog sela. Možda ponekad u svojim tekstovima djeluje radikalno ili utopijski, ali esencijalno nakon pažljivoga čitanja počinjete shvaćati njegovu filozofiju i političku platformu. On svakako ne pripada marksističkim misliocima po svojem političkom svjetonazoru i vjeri koje se nije odrekao, on je briljantan kritičar suvremenoga društva. Na njegova se djela pozivaju profesori i studenti revolucionarne ljevice naraštaja iz ’68., više-manje zelene orijentacije. Međutim, kada bismo ga stavili samo u taj kontekst revolucionarne i pobunjene mladeži, grdno bismo pogriješili jer on načelno ne prihvaća njihovu ideologiju za razliku od njih koji njega hvale i na njega se pozivaju. Ilich za sebe kaže: ja Ivan Illich, kršćanin i katolik neću se s pomoću Božjom nikad služiti nasiljem. Uvijek ću biti spreman podnijeti nasilje i tako ga pobijediti. Ali dozvoljavam da drugi kršćani mogu zauzeti drukčiji stav i stoga drukčije postupiti. Uostalom, ljevica osamdesetih godina počinje prihvaćati i prihvaća najvulgarniji liberalizam, što se za Illicha nikada neće moći reći. Ljevica je atrofirala, no neki će reći evoluirala, a Illich ostaje dosljedan svom svjetonazoru. Za Illicha možemo reći kako je shvaćao opasnosti svjetske globalne ekonomije i njezina pogubnog utjecaja na lokalnu zajednicu i male države – zajednice. Uostalom, i mi danas svjedočimo takvom utjecaju globalne ekonomije na naše živote. Zar nismo predali – prodali banke, tvornice, hotele, zemljišta i ostale resurse stranim multinacionalnim kompanijama? Što je najžalosnije, naše su nas intelektualne elite uvjeravale kako je to sve dobro, kako nema nikakvoga drugog rješenja i da se trebamo prikloniti vladajućim gospodarskim trendovima. Svako društvo koje nema elitu, osuđeno je na propast. Netko je rekao da smo izgubili meritokraciju na račun demokracije.
Možda je Ivan Illich malo pretežak za razumijevanje i čitanje na plaži, no namjerno sam ga stavio u ovu kolumnu jer vas želim upoznati s jednim filozofom i društvenim analitičarem našega podrijetla koji je cijenjen u cijelom svijetu, a kod nas gotovo zanemaren. Illich ne zastupa stavove nikakve političke stranke ili ideologije, on je prema svakome sumnjičav, a naročito prema različitim ideologijama. Poneki su mu pripisivali bliskost s teologijom oslobođenja, ali ni tu ga ne možemo u cijelosti smjestiti. On prijateljuje s velikim karizmatičnim biskupom Hélderom Câmrom prvakom teologije oslobođenja. On želi odgojiti elitu koja će u vremenu katastrofe koja je neminovna u datom trenutku sačuvati hladnokrvnost i nadahnuti povjerenje svojim sugrađanima. Kod Illicha imamo dubok osjećaj socijalne pravde.
Mislim kako je važno dodati da je Illich živio onako kako je i pisao. On nije bio nikakav medicinski fundamentalist, prijatelj za njega kaže kada je imao herniju i kada mu je ona počela smetati, pošao je na operaciju, kada ga je zabolio zub, pošao je kod zubara, no kada mu se ukazala izraslina na obrazu, ostavio ju je na miru jer je sumnjao da je riječ o raku. Tako je živio još dvadeset godina, protiv bolova je uzimao opijate i prakticirao akupunkturu, promicao je pravo izbora na liječenje i na to se i sam odlučio. Umro je 2002. godine u Bremenu. Savjetujem vam da obvezno pročitate barem jednu njegovu knjigu. Trebate li njegovu knjigu ponijeti na plažu? Naravno, dobroj knjizi je svugdje mjesto.
