Béla Hamvas
Scientia sacra I – III
Zagreb, 1995.
„Nije dovoljno biti samo nadaren da se postane pisac. Da bi se napisala knjiga treba biti čovjek.“
- Ralph Waldo Emerson
Kada govorimo o taštini, prije svega bismo trebali priznati da smo svi tašti, više ili manje. Kažemo li za nekoga da je tašt, onda mislimo da je preosjetljiv na kritiku i izraženo traži potvrdu drugih ljudi. Taština je povezana sa svakim zanimanjem i djelatnosti, a najviše s politikom, znanošću i kulturom. Uostalom, zar ne svjedočimo svakodnevno međusobnim sukobima taštih političara koji u međusobnom vrijeđanju idu do krajnje gadljivosti i nepristojnosti ističući različite pošalice koje graniče s primitivizmom i uvredom za njih same, a i za one koji to gledaju i slušaju? Zar nije sukob taština kada se znanstvenici putem medija prepiru u vezi s koronakrizom izjavljujući oprečne stavove te tako dovode obični puk u dvojbu koja izaziva zazor i strah od cijepljenja?
Estradu ovdje ni nećemo spominjati jer tu taština kao da pršti, ali ćemo citirati slavnoga Salvadora Dalija rečenicama: „Ja ću živjeti zauvijek. Geniji ne umiru.“ ili „Svako jutro kad se probudim ponovno doživljavam vrhovno zadovoljstvo: da budem Salvador Dalí.“ Samoisticanje i promocija potrebni su u određenoj mjeri i podrazumijevaju se, ali pretjerivanje može razočarati. Nebrojeno sam se puta uvjerio, odnosno razočarao kada sam upoznao neku osobu koja me prethodno svojim nastupom ili pisanjem oduševljavala, a nakon stiska ruke i razgovora razočarala. Čitatelj podsvjesno očekuje da pisac živi životom onoga što piše, no često bude suprotno od očekivanoga. Nekorektno bi bilo navoditi imena manje ili više poznatih osoba koje su pisca ovih redaka svojim postupcima, ponašanjem i životom razočarale, ali vjerujte da sam ih upoznao poprilično, a samo je mali broj nakon upoznavanja i razgovora ostao u mojim očima dostojan pažnje i poštovanja (možda su i moji kriteriji visoki i izraz su moje taštine).
S obzirom na to da je ova rubrika posvećena piscima i njihovim knjigama, pisat ću o jednome piscu koji se trudio da ne bude tašt, a po njegovu se životopisu može zaključiti da je u tome uspio, ali je zato i silno patio. On je za sebe rekao: „Užasavam se da budem mudrac ili junak ili svetac. Moje pretenzije su veće. Želim da budem normalan čovjek.“
Te je riječi izrekao mađarski pisac, mislilac, esejist, prevoditelj i romanopisac nevjerojatne erudicije Béla Hamvas (1897. – 1968.). S njegovim sam se djelom upoznao sredinom devedesetih godina, opet sasvim slučajno i to u jednom zagrebačkom antikvarijatu gdje sam primijetio knjigu naslova Scientia sacra (sveta znanost). Knjigu sam prelistao i kupio – nisam se pokajao. Nije me zaintrigiralo ime pisaca koji je za mene bio nepoznat, nego naslov knjige. Na poleđini je knjige svoje misli o Hamvasu izrekao i naš veliki pjesnik, esejist i prevoditelj Tonko Maroević: „Kada bi Buddha, Konfucije, Sokrat, ili Shakespeare, bili došli u Mađarsku 1950. samo s jednim čovjekom, naravno Hamvasem, bili bi mogli razgovarati, i ne samo na svojim jezicima, nego i o problemima koji su ih zaokupljali.“ Zanimljivo, Hamvas je bio nepoznati pisac i u svojoj rodnoj Mađarskoj, u što sam se uvjerio krajem devedesetih godina kada sam za njega pitao jednoga Mađara (napominjem, visoko obrazovanoga) koji pojma nije imao o kome je riječ. Dugo je bio preveden samo na hrvatski i srpski, gdje je dostigao kultni status. Čak je njegovo obožavanje u pojedinim krugovima počelo prelaziti i u jednu vrstu misticizma i ezoterije, što je s moje točke gledišta sasvim pogrešno i nepotrebno. Hamvas za života gotovo i nije objavljivao. Rođen je 1897. godine u Eperjesu, danas je to grad Prešov u Slovačkoj. Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu gdje je i ranjen dva puta. Kasnije je odbio odlikovanja i s obitelji se preselio u Budimpeštu, gdje je studirao njemački i mađarski. Živio je od novinarstva. U Drugom svjetskom ratu bio je mobiliziran tri puta. Dezertirao je prilikom opsade Budimpešte 1945. godine, a jedna je granata uništila njegov stan u kojem su bili rukopisi koji su uništeni. Iza rata je bio u nemilosti komunističkih vlasti i uglavnom je živio od povrtlarstva i različitih fizičkih poslova.
Raspon je njegova pisanja nevjerojatan kao i njegovo poznavanje filozofije, religije i književnosti. Rekao je da svjetsku situaciju ne treba procjenjivati na osnovi javnih i općih stvari jer je važna svakodnevnica pa je zato pisao o tome kako brati trešnje, jesti jagode, uživati u vinu. „Svakodnevnica, njezin sakralni red i njezina punoća čini ljudski život.“
Dakle, riječ je o mađarskom piscu nevjerojatne erudicije, Béli Hamvasu rođenom 1897. godine, a umrlom 1968. godine. Većina je njegovih djela objavljena tek nakon njegove smrti. Tekst sam započeo svojim razmišljanjima o taštini i ne uzalud jer sam više nego uvjeren u to da se moje konstatacije o taštini nikako ne mogu odnositi na Hamvasa koji je cijeli život pisao ne znajući hoće li mu knjige biti objavljene, a živio je od povrtlarstva i teških fizičkih poslova. U tom je razdoblju ispisao ogroman opus. Njegovo je znanje iz filozofije i književnosti veliko, možemo reći da tada, a ni danas nije bilo puno Europljana koji bi se mogli usporediti s njegovim znanjem i erudicijom. On nije želio biti svetac, nego čovjek – taština mu je strana. Scientia sacra najvažnija je Hamvasova knjiga. On stara znanja naziva baštinom i kaže da je 600. g.p.n.e. granična godina koja razdvaja zlatno doba, vrijeme sklada pojedinca, kolektiva, prirode i Boga, od onoga što nazivamo modernom poviješću. Ova nam knjiga daje obuhvatnu predaju o svim velikim kulturama iskonskoga doba: egipatskoj, kineskoj, indijskoj, iranskoj, hebrejskoj, grčkoj, pretkolumbovskoj američkoj kulturi. Knjiga je pisana između kolovoza 1943. i veljače 1944. godine. Sasvim je slučajno spašena od bombardiranja jer je bila na čitanju kod prijatelja. Objavljena je tek 1988. godine, dvadeset godina nakon autorove smrti.
Nije mi namjera pisati o knjizi koja je za Hamvasovo razumijevanje stožerna, nego sam htio ukazati na Hamvasa kao čovjeka i njegovo pisanje kao sastavni dio njegova bivstvovanja. Za njega bismo mogli reći – kako piše, tako i živi. Hamvas je bio religiozan, ali je bio i protivnik bilo kakvoga organiziranog sustava – on svoju filozofiju živi. U jednom je tekstu istaknuo: „Kaznenim zakonom zapečaćeni grijesi posljedica su lošeg religioznog ponašanja. Već sam rekao, a sad ću to ponovno naglasiti: svakom je potrebno neko vjerovanje i čovjek bez vjere ne postoji. Ako netko ne vjeruje u dobru religiju, vjeruje u lošu. A među svim lošim religijama ateizam je najgori.“
Uz Scientiu sacru posebno ističem i knjige Filozofija vina, Kap prokletstva i Mađarski hiperion. Na kraju citiram Hamvasevu udovicu Katlin Kemeny koja je i sačuvala njegove rukopise: „Uvečer bi obično izlazio u osamljeničke šetnje, a kada bi se vratio kući, nešto bi napisao, pjesmu, nekoliko rečenica, možda jednu jedinu riječ. Jer on je tako živio – doista tako.“
Ipak, zaključimo, taštini ni traga.
