Koja je vaša automatska asocijacija na prvi kišni dan nakon suše? Kao netko tko obožava svoj vrt, moja prva asocijacija na kišu je „Hvala, samo daj! Vrt će biti sretan!“ Jedva čekam vidjeti vrt jutro nakon kiše.
Vi možda živite u gradu i prva asocijacija vam je „Hvala bogu, konačno će se oprati ulice od svih pošasti ljeta.“
Nekome će se napuniti gustijerna, nekome će krenuti usjevi. Svakako, prva kiša nekako svima budi zahvalnost.
No sljedeća već ne.
Brzo oguglamo na blagoslove i čuda. Kalibrirani smo da više obraćamo pažnju na ono što ne valja ili fali.
Mislim da je baš zato prvi kišni dan tako romantičan i sjetan. Najavljuje jesen i već stvara nostalgiju za ljetom, iako nam ga je još jučer svima bilo dosta i žalili smo se na sav glas da je ove godine baš pakao.
Taj prvi trenutak poimanja da je ljeto pri kraju mi svake godine dođe kao lekcija da zahvalnost uvijek živimo prekasno, u obliku nostalgije. Nostalgiju bi čak tako i definirala, kao prekasno pristiglu zahvalnost.
Tek nakon što smo nešto izgubili, propustili, srušili ili pustili da propadne, uvidimo da je bilo lijepo i vrijedno, pa onda lamentiramo, gradimo muzeje, pišemo knjige i pjesme, gnjavimo s nostalgičnim pričama, ili radimo evente, kampanje i panele u to ime.
Nedavno sam se prvi put okupala u rijeci Ombli, na izvoru. Kad tamo zaronite, shvatite čudesnu blagodat i moć te silne vode koja nama dotječe naizgled beskonačnom velikodušnošću, a da i ne govorimo o bajkovitoj ljepoti tog mjesta.
Ali kad izađete vani, zapahne vas ekstremna suprotnost svuda naokolo. Kamo god pogledate, tragovi ljudske nezahvalnosti… razbijene boce, smeće, podivljali korov…
I već nas čujem, kad tamo više ne budemo imali načina prići, kako uvrijeđeno lamentiramo o gubitku jednog takvog mjesta.
Tako danas, potaknuta kišom, razmišljam o razlici između nostalgije i zahvalnosti.
Zahvalnost kao izbor da budemo prisutni u trenutku, da primijetimo što nam je dano i da osjetimo potrebu da aktivno kažemo „Hvala!“ kroz neku gestu koja će uveličati taj trenutak i to mjesto.
I nostalgija kao stari automatski program nastao iz nelagode odvojenosti od sebe i nesposobnosti da živimo i bivamo iz svoje istine i svog centra. Ta stalna jurnjava za nečim što su nam drugi rekli da trebamo uhvatiti, a to je uvijek tamo negdje, nikad ovdje gdje jesmo.
Možda je ovo vrijeme kad vrtoglavom brzinom propada i nestaje sve ono što smo mislili da je beskonačno, baš taj trenutak za svjesno prebaciti program i uključiti zahvalnost.
Aktivna zahvalnost je jako moćna, otvara vrata u nove dimenzije postojanja i mogućnosti. To je vještina primjećivanja svih blagoslova koje trenutno živimo i izražavanja zahvalnosti kroz djela.
Probajte danas primijetiti svaki i najmanji blagoslov koji vam dođe. Možda se otvori nešto i nađete se u jednom potpuno novom svijetu koji nudi više mogućnosti i osjećaj da ipak možemo.
