Predsjednik Udruge Divlja liga Igor Legaz je održao konferenciju za medije pokraj Vile Elite, a govorio je o više tema.
“Krenut ću od Vile Elite, jugozapad. S obzirom na to da se o tome jako puno govorilo, ne bih htio ulaziti u detalje jer smatram da su poznati, ali najvažnije i najbitnije je da je Grad Dubrovnik prije desetak dana započeo gradnju obalnog puta koji povezuje šetnicu Nika i Meda Pucića s kupalištem ispred vile, a također predstavlja obnovu starog, originalnog puta. Put Nika i Meda Pucića je prva dva desetljeća i više mog života išao i ispred Vile Elite i iza, s tim da je onaj originalni put bio baš ovaj ispred. I sad je taj put obnovljen”, kazao je Legaz.
“Ako se sjetite prošle godine, bilo je dosta kritika. Čak je u narativu korišten “rušiti, rušio, srušen”, sve u vezi glagola rušiti, odnosno srušiti. Nema više toga, promijenio se narativ, sad je “graditi, graditi, graditi”. Utihnuli su kritičari. Još jednom zahvaljujem gradonačelniku Matu Frankoviću jer je uvažio značaj ove lokacije i inkorporirao skaline koje sam bio napravio u općinski put. Tako da imate općinski put u koji su u potpunosti inkorporirana sva moja djela koja sam napravio. Tako da moj dio nije moj, to je općinski. Sve što sam napravio, zaboravite to. To je gradsko, gradska komunalna infrastruktura”, zaključio je Legaz i napomenuo da je jučer postavljena klupa.
Granica pomorskog dobra Gjivović
“Krajem ožujka je županija poslala oglas na svojoj stranici i na još nekim usputnim stranicama i pozvala sve da se javno očituju o prijedlogu granice pomorskog dobra koja bi zahvatila obalnu zonu od Vile Dubrovnik do Vile Šeherezade. Od cijele poprilično duge zone, nama je najbitnija Gjivović. Sve drugo može biti ovako ili onako, ali Gjivović mora biti odsječen tako da dio parka pripada pomorskom dobru. Napisao sam nekoliko članaka, detaljno fotografirao zonu, predložio kako mislim da granica treba biti. Mjesec dana je trajalo vrijeme kad su građani, instuticije, ustanove, bilo tko – mogli dati primjedbe. Nakon tih mjesec dana, prema proceduri, ide pisanje izvještaja o javnoj raspravi i šalje se ministarstvu. Ali ovog puta se to nije dogodilo. Zastali su. Nešto se dogodilo. Očigledno je da se shvatilo da se negdje kiksalo, a to je očigledno da su kiksali. U zoni Gjivović su tako približili granicu pomorskog dobra, umjetno, a ne prirodno, kako je htio valjda Braslav Turčić. A ona bi išla točno iznad ogromnih špilja, iznad trotoara koji je napravljen ja mislim 2011. ili 2012., kad je Gjivović odsječen od javnosti. Trotoar je postavljen baš iznad jama koje su svake godine i šire i dublje, uslijed djelovanja erozije i udaranja lebića. Razgovarao sam s geolozima, teško je procijeniti kad bi se jame mogle urušiti. Može za deset godina, a može sutra, potpuno je neizvjesno. Ali tamo granica ni u kojem slučaju ne smije biti. Jer ako se uruši, nema pristupnog puta. Mora biti kroz park”, kazao je Legaz.
Belvedere
“Imam akt, zahtjev Hotela Belvedere, datiran 1. prosinca 1997., skoro 27 godina. Potpisao ga je tadašnji direktor Luka Radović. Hotel je tražio da se odredi granica pomorskog dobra i naveo tri čestice. One obične, obalne čestice. Već početkom ’98. je komisija koju je predvodio Niko Srabotnak predložila tako plitku zonu pomorskog dobra da to nije normalno. Čak čitav onaj amfiteatar, zajedno s podzidima je bio izvan pomorskog dobra. Jedan tipičan prijedlog pljačke pomorskog dobra. Kad je došlo u Zagreb na Pravobraniteljstvo RH, to se danas zove DORH, oni su to odbili jer nema nikakvog smisla da terasasti dijelovi budu izvan zone pomorskog dobra. 2001. godine vraća se dopis komisiji da preinači taj prijedlog. Onda dolazi do novog pokušaja podvale. Tada Srabotnak samo mijenja granicu kojom doduše uvrštava u zonu pomorskog dobra sam plato amfiteatra, ali ne i onaj važni terasasti dio gdje su skale. Tako da su skale u potpunosti bile isključene iz tog prijedloga. Vraćaju predmet Pravobraniteljstvu koje daje zeleno svjetlo. Ali se tada umiješalo Ministarstvo plovidbe i protivilo se, da su terase usječene u stijene i izviru iz morskih stijena i ne smije se granica prilagođavati taracama nego obratno. To je nas spasilo! Zato granica pomorskog dobra nije donesena kako je Srabotnak pokvareno htio podvaliti. To je jedan obični gad, htio je opljačkati gigantsko pomorsko dobro, običan divljak. Zahvaljujući Niku Srabotnaku mi uopće nemamo granicu pomorskog dobra”, oštar je bio Legaz.
Kupalište Sumratin
“Dobili smo ono što smo uvijek željeli, da nemamo nikakvog koncesionara. Gledam, kupača krcato, sve štima. Ne štima ono iza dijela gdje je pijesak. Najgora stvar koja ne štima je ona vodurina u bazenu. Ja sam molio gradonačelnika da uputi neku cisternu da se to ispumpa, jer je to leglo komaraca, to je zaraza. Pravna situacija je ovakva: odluka o dodjeli koncesije je poništena i za sjeverni i za južni dio. Odluke o koncesiji su poništene još 2020., ali su dostavljene na znanje, odnosno stranke su ih primile 2021. Otad koncesije više pravno ne postoje. Međutim, župan i Klaić još uvijek tvrtku koja je u likvidaciji, a zove se Dubrovački zalasci sunca, navode u registru koncesija kao da jesu koncesionari. To je falsifikat. Čak ni nisu napisali ni novi naziv, nisu preinačili. Novi naziv nije Dubrovački zalasci sunca d.o.o., već Dubrovački zalasci sunca d.o.o. – u likvidaciji. Presuda Visokog upravnog suda je pravomoćna i slučaju Sumratin jug i u slučaju sjeverne zone. Kada slušate izjave koje daje Klaić ili župan, uvijek ćete čuti narativ koji glasi: dvije oprečne presude istog suda. To su izvlačenja. Ja imam sve tri presude koje je donio Visoki upravni sud. U južnom dijelu, maslinjak, tamo nemaju dvije presude, već jedna. Radi se o žalbi koja je usvojena grupi ponuditelja kolokvijalno zvanoj “Zrće”. U sjevernom dijelu jesu bile dvije žalbe, jednu je izjavio Antun Levanat, ali je žalbu napisao traljavo. Međutim, ekipa “Zrće” je napisala kvalitetnu, opširnu žalbu gdje je navela činjenice vezane za Zakon o javnoj nabavi, iscrpno obrazložila. To je sud uvidio da je ostvarena takva povreda da je odluku trebalo poništiti. Osim toga, ekipa “Zrće” je bila kudikamo bolji ponuditelj od Mucića. Izabrali su najgoreg mogućeg ponuditelja”, kazao je Legaz.
“To nisu nikakve dvije oprečne presude, već se radi o tome da je jedna žalba odbijena, a druga osvojena. To je jedna presuda. Tako je moglo biti milijardu žalitelja, da je samo jedna usvojena – poništeno. Toliko o pravnoj situaciji. Druga pravna situacija je tužba koju je podiglo društvo Tramonti protiv dva tuženika, Republike Hrvatske i Dubrovačko-neretvanske županije, traže oko 14 milijuna dolara, jer su to njihova ulaganja. Međutim, ta njihova ulaganja su posljedica zakulisnih igara. Javni natječaj je bio okončan 2012., a tema je bila izgled javnog kupališta, mislim da je bilo 28 različitih projekata. Najbolji je bio onaj koji je predvodila Sonja Tadej, arhitektica iz Zagreba. Na temelju njenog projekta ishođena je i lokacijska dozvola, koja je bila sastavni dio natječaja za koncesiju. Kad je jednom dobivena koncesija, onda je Mucić išao promijeniti jer mu se nije sviđalo ono što je bilo ishod javnog natječaja. Onda ovi iz Dubrovačko-neretvanske županije su rekli ne, ne, ali po starom dobrom Klaić sistemu se sve nešto mijenjalo. Na kraju smo dobili bućkuriš. Nešto su mijenjali i kad je Mucić prodao firmu, sad nemamo apsolutno ništa. Što se jedino može uvažiti u ulaganjima? Samo ono što se poklapa s izvornim projektom, a toga je jako malo. To je čista prevara”, dodao je Legaz.
Govorio je i nešto o dodjelama dozvola na pomorskom dobru.
“Jako dugo smo se borili za zakon o pomorskom dobru i u sklopu toga da dozvole moraju biti dodjeljivane prema javnim natječajima. A ne kao prije! I to je sada tako. E sad, ljudi koji su se natjecali bore se za status pet godina, bore se za sebe. Ničega tu nema spornog. Druga je stvar što su neki vidjeli da će izgubiti, pa se bune. Trebali su se čekirati, dati veću lovu. To je žrvanj javnog natječaja, za to smo se borili, sad je to i ispunjeno. Mnogi su “šlepavci” otpali, oni najviše gunđaju”, zaključio je Legaz.
