Inicijativa o tiskanju nove knjige o “Atlasu”, agencija koja je iznjedrila brojne profesionalce u turizmu, došla je od dugogodišnje direktorice Pave Župan Rusković koja je kao najbližu suradnicu u tom ostvarenju odabrala dugogodišnju turističku novinarku Silvanu Jakuš. I knjiga “Atlas – svjedoci vremena” je tu! Predstavljena će biti u tri grada, a u Dubrovniku 1. veljače u Kinu Visia u 18 sati.
Kako je došlo do ideje o izdanju knjige o Atlasu? Koliko mi je poznato na njoj ste dugo radili… autoru je uvijek najteže naći “ključ” koncepta – na koji ste način razriješili svoje dvojbe? Tim više što je 2017. predstavljena knjiga o Atlasu naslova “Pet slova koje život znače” autora Lukše Lucianovića.
-Ideja i inicijativa za izdavanje knjige potiče od dugogodišnje direktorice Atlasa, gospođe Pave Župan Rusković. Njezina se želja za izdanjem koje će sveobuhvatno govoriti o ovoj turističkoj agenciji na neki način podudarala s mojom namjerom da kao turistička novinarka istražujem sudbinu naših turističkih agencija i o tome pišem. Od tih polazišta do zajedničke odluke da to bude Atlas nije bio dug put.
Tada mi se činilo, a danas sam sigurna da je Atlas od svih agencija bio najkompleksniji u strukturi, načinu poslovanja, odnosu prema destinaciji…a poslije se potvrdilo i najbolji izbor po otvorenosti ljudi da govore o svemu što se događalo. Uostalom, koliko znam, jedino se „atlasovci“ i danas redovito sastaju i druže.
Gospođa Župan Rusković i ja smo se na samom početku složile da bi to trebala biti tematska, dobro dokumentirana i argumentirana knjiga, pa konkurencije među do tada izašlim izdanjima nije bilo, a vjerujem da od sada za novima neće biti ni potrebe.
Što Vam je predstavljalo najveći izazov u uređivanju knjige, a i naziv “Svjedoci vremena” na koga se ili što odnosi?
– Najčešće je to tako, kad se u nešto upustite, zapravo ni ne znate što vas sve čeka i kamo vas vodi. I ja sam tako krenula, uvjerena da o temi dosta znam i da me čeka pravocrtna priča koju ću relativno lako savladati. Ali što sam bila dublje u njoj, to mi je bilo jasnije koliko je ona slojevita i kompleksna te da je potrebno više sugovornika različitih profila i pogleda kako bi je osvijetlili sa svih strana, saznali više i bili objektivniji. Tako sam i ja započela razgovore s nekoliko „atlasovaca“, potom su mi oni sugerirali neke druge…
Ukratko, slijedom priče razgovarala sam uz „atlasovce“ na različitim pozicijama, i s ljudima iz turističkih institucija koji su u to vrijeme na neki način svojim djelovanjem bili uključeni u sudbinu agencije. Također su mi sugovornici bili kolege novinari, bankari kao i ljudi na čelu hotelskih kuća na Jadranu koji su s Atlasom surađivali. Ne vjerujem da bilo koje priča može biti posve objektivna, ali uložili smo mnogo truda da se tom idealu u ovoj knjizi približimo najviše što je bilo moguće.
Upravo iz tog razloga u knjizi moji sugovornici govore mnogo više nego ja.
Tko su Vam bili najbliži suradnici na na knjizi?
-Suradnika odnosno sugovornika je bilo mnogo i nije mi baš lako nekoga izdvajati jer je svatko u Atlas pa i u ovu knjigu ugradio dio sebe.
Ipak, prije svih bih spomenula gđu Pavu Župan Rusković kojoj iskreno zahvaljujem na podacima, vremenu, strpljenju i prisjećanju koje je vrlo često za nju bilo jako emotivno, a za mene, u nekim do sada nepoznatim dijelovima Atlasove povijesti, i šokantno.
Spomenula bih i dragocjena svjedočanstva mnogih ljudi čije se djelovanje u to doba odražavalo na poslovanje Atlasa: predsjednika Atlasovog Upravnog odbora Željka Tončinića, ministra turizma Nika Bulića, predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, predsjednika Vlade Zlatka Mateše, zamjenika direktora Privredne banke Zagreb Frana Filipovića i mnogih drugih. Također je važno da knjiga sadrži vrijedne dokumente kao i fotografije. Očekivano ili ne, njih nismo dobili od institucija isključivo zaduženih da čuvaju arhivsku građu nego iz privatnih arhiva ljudi kojima smo na tom doprinosu doista zahvalni. U najužem timu pripreme knjige svakako treba spomenuti i izdavača – nakladničku kuću Meridijani na čelu s direktoricom Petrom Somek i likovnog i grafičkog urednika Sinišu Nikolića. Recenzenti knjige su dr.sc. Željko Krušelj, izv.prof. i dr.sc. Darko Prebežac, red.prof.
Što je bio najvažniji zadatak koji ste postavili ispred sebe prilikom rada na knjizi – na što ste htjeli primarno ukazati pišući o toj najvažnijoj dubrovačkoj agenciji, koje ste razdoblje obuhvatili i jeste li opisivali svu turbulentnost kroz koju je agencija prolazila i prošla…
Knjiga daje dokumentirani i ilustrirani pregled postojanja i poslovanja Atlasa, ali moram reći da se ne bavi samo kronologijom. Ona sadrži i mnoge zanimljive epizode, da ne kažem drame koje su određivale sudbinu tvrtke i ljudi. Kad sam krenula u pisanje željela sam „samo“ ispričati priču o agenciji koje više nema i tako odati počast mnogim tvrtkama – ne samo u turizmu – koje su na svoj način doživjele sličnu sudbinu.
Ali danas, kad je ona dovršena, imam mnogo jasniji cilj i želju – da sačuva Atlas od zaborava koji nužno dolazi s nekim mlađim generacijama, da ona drugima bude inspiracija a svima nama poučak…
Sada i ubuduće, kad budem slušala priče o turističkim rekordima i velikim uspjesima, i te ću podatke i ljude koji ih govore gledati drugačijim očima, znajući da rekordi nisu za dugoročan uspjeh dovoljni, pa ni presudni. Njima, nama, a najviše dugoročno uspješnom i održivom turizmu treba puno više.
I još nešto, željela bih da jednog dana isječci ove knjige postanu dijelom jedne ozbiljne i objektivne turističke povijesti, kakvu hrvatski turizam još nema, a treba ju i zaslužuje.
Na koji i kakav način ste Vi povezani s Atlasom?
– Kao novinar, pisala sam tada o Atlasu jednako kao i o drugim tvrtkama. Kad ste turistički novinar koji radi u stručnom turističkom časopisu onda – da se našalim – ne vidite svijeta, ali dobro upoznate ljude. Srećom, ja sam baš tako kao mlada novinarka i gledala svoju profesionalnu budućnost pa je sve bilo baš kako treba.
No, okolnosti su se promijenile, sada sam u mirovini, moja neutralnost više nije profesionalna obaveza, a i sama sam prema sebi nešto popustljivija – na osobnoj ću razini smatrati da sam s ovom knjigom uspjela jedino ako me „atlasovci“ pozovu na svoje sljedeće okupljanje. Tek tada ću znati da sam ja postala „njihova“ kao što oni već sada jesu „moji“.
