Niko Kapetanić je objavio novu knjigu: Genealoški prikaz roda Supilo iz Uskoplja u Konavlima, čiji je nakladnik Općina Konavle.
–U ovom radu pokušavam odgovoriti na pitanje što znamo o rodu Supilo, otkada su u Uskoplju, kada je prezime nastalo, gdj su se sve selili i naseljavali. Pritom su navedeni svi poznati članovi roda, a ne samo najpoznatiji od njih Frano Ivov Supilo (1870.-1917.). Tijekom 20., odnosno početkom 21. stoljeća ugasile su se sve obitelji Supilo te je rod izumro. Tim je važnije bilo objaviti ovaj rad kako bismo sačuvali sjećanje kao i neke važnije genealoške podatke o Supilima – pojašnjava razloge za ovo istraživanje autor Niko Kapetanić, dodajući kako je o Franu Supilu iznio samo najosnovnije podatke, ne ulazeći u njegova politička opredjeljenja i djelovanja.
Obitelj Supilo iz Uskoplja
Uskoplje se smjestilo u sjeverozapadnom dijelu Konavala, između Oboda i Gabrila. U sastavu je Dubrovačke Republike od 1426. godine, kada je stečen dio Konavala koji je do tada pripadao velikom bosanskom vojvodi Radoslavu Pavloviću. U to vrijeme spominje se Uskopje na zapadu i Poduskopje na istoku. Sredinom 17. stoljeća navode se zaseoci Uskopje, Miljanići i Milutovići.
Rod Supilo u Uskoplju prati se od početka 17. stoljeća. Moguće je pretpostaviti kako je znatno stariji, ali to ne možemo dokazati jer je prezime Supilo formirano znatno kasnije, u prvoj polovici stoljeća. Stariji je oblik prezimena bio VIDAKOVIĆ, a Supilo se prvi put spominje 1727. godine (Ivan Paskojev SUPILO).
Rod Supilo živi u Milutovićima, na krajnjem istoku Uskoplja, odmah do Gabrila. Bili su skromnijega imovinskog stanja, što potvrđuje podatak da su još 1840. godine bili u kmetskom odnosu s Matom Getaldićem iz Dubrovnika koji je bio vlasnik skromne
seoske kuće. Najkasnije do 1869. godine kuća je znatno proširena jer se povećao broj ukućana. Domaćin Frano Supilo imao je sa ženom Lucom osmero djece, od kojih pet sinova. Dvojica od njih, Mato i Pasko, ostali su na imanju u Uskoplju, dok su Miho i Ivo
odselili u Cavtat, a najmlađi brat Božo na Koločep.
Mato i Pasko su zasnovali svoje obitelji te podijelili imanje.
Matov sin Frano Supilo odselio je u Kaliforniju, gdje je umro neoženjen, bez potomaka. Obitelj se u Uskoplju ugasila Matovom smrću 1913. godine. Brat Pasko je imao ukupno četrnaestero djece: dva sina, Frana i Iva, te dvanaest kćeri od kojih je pet umrlo u
dječjoj dobi. Oba sina su odselila u Ameriku. Frano je bio rudar. Iz Kalifornije je preselio u Arizonu gdje se oženio i imao kćer Katherine. Umro je u gradu Douglas u Arizoni 1946. godine bez muških potomaka. Franov brat Ivo boravio je u Los Angelesu, nije se ženio, te je umro bez potomaka 1939. godine.
Ognjište se u Uskoplju ugasilo 1947. godine smrću Paskove kćeri Ane koja se nije udavala.
Treći brat Miho Franov Supilo odselio je u Cavtat. Imao je sina Ivana koji se preselio u Banju kod Slanoga. Obitelj se ugasila smrću Ivanova sina Miha nakon što je poginuo kao austrijski vojnik na srpskoj fronti između Užica i Jagodine 25. 11. 1914. godine.
Najmlađi brat Božo Franov Supilo odselio je na Koločep, oženivši 1862. Mariju Šoletić. Nisu imali djece.
Peti brat
Za ovaj rad najvažniji je peti brat, Ivo Franov Supilo (1831. Us †1908. Rijeka), koji je odselio u Cavtat 1870. godine. Imao je petero djece, Frana, Maricu, Katu, Điva i Jaka. Godine 1880. s čitavom obitelji preseljava u Dubrovnik. Kate je umrla u dječjoj dobi, Marica se udala i nastanila u Splitu. Đivo je neko vrijeme bio bilježnik u Bjelovaru, zatim veliki župan Županije Požeške. Godine 1922./1923. bio je ministar u vladi Kraljevine SHS, da bi se nakon Drugoga svjetskog rata skrasio kao odvjetnik u Dubrovniku. Đivov sin Ivo, nakon završene farmacije i prava, bio je uspješan poslovni čovjek; umro je 2007. godine u Zagrebu. Nije imao djece. Njegovom smrću nestalo je prezime Supilo. Najmlađi Ivov sin Jako bio je neko vrijeme bankovni činovnik u Trstu i Šibeniku, da bi nakon toga sa ženom odselio u Beograd, gdje je umro 1956. godine bez potomaka.
Najstariji Ivov sin Frano (1870. C †1917. London) bio je poznati hrvatski političar, novinar i spisatelj. S obzirom na to da su Franovi roditelji bili siromašni te mu nisu mogli platiti školo-vanje, bio je prisiljen sam učiti, odnosno samoškolovati se. Već tada je, uz pročitane stotine knjiga, naučio talijanski, francuski i njemački jezik.
Budući da se u tek otvorenoj dvogodišnjoj Poljodjelskoj školi u Gružu nije plaćalo školovanje, Frano ju je završio kao najbolji u klasi. Dobivši status perfekta podučavao je lokalne poljoprivrednike. Tada je upoznao konavoske seljake koji su na njega ostavili dubok dojam, odredivši u mnogo čemu njegovo buduće političko djelovanje. Kao dvadesetogodišnji pravaš, početkom 1891. godine pokreće list Crvena Hrvatska, počevši tada borbu za ujedinjenje i slobodu hrvatskih zemalja. Zaslužan je što je 1899. godine Općina Dubrovačka zajedno s Konavlima prešla u hrvatske ruke, a srbokatoličke i autonomaške politike bijahu poražene. Godine 1900. prihvaća poziv političkih istomišljenika, preseljava na Sušak, odnosno Rijeku, gdje pokreće riječki Novi list.
Tada počinje Franov streloviti uspon u sam vrh hrvatske politike. Postaje višegodišnji poslanik u Hrvatskom saboru te predsjednik Hrvatsko-srpske koalicije. Nakon razlaza s Pribićevićem Frano Supilo 1914. godine napušta Hrvatsku te odlazi u Italiju gdje postaje član Jugoslavenskog odbora. Saznavši za tajni Londonski ugovor po kojemu je velik dio hrvatskog teritorija poslije rata trebao pripasti Italiji, Supilo 1916. godine napušta Jugoslavenski odbor. Razišavši se s Pašićem, ali i s hrvatskim članovima Odbora, Trumbićem i Meštrovićem, izjavljuje da će se za Hrvatsku nastaviti boriti sam. Odlazi u London gdje krajem 1917. godine umire.
Često možemo pročitati kako je Frano Supilo tragičan lik hrvatske povijesti, kako je umro prerano, kako nije doživio ostvarenje svojih ideja, da parafraziram Bogdana Radicu i njegov naslov: Živjeti nedoživjeti. Mišljenja sam, da je Frano doživio stvaranje prve Jugoslavije 1918. ili druge 1945. godine, umro bi još najmanje dva puta. Ostvarenje njegovih snova realiziralo se 1991. godine kada bi, da je to mogao doživjeti, slavio 121. rođendan. Kako vrijeme odmiče, sve je više učenih i „običnih“ ljudi svjesno koliko je Supilova rada uloženo u temelje tada nastale i tada od naših bojovnika obranjene države.
To opet traži propitkivanje prvotne tvrdnje o tragičnom liku hrvatske povijesti koji je prerano umro. Kako netko čije je političko i sveukupno djelovanje ugrađeno u temelje svevremenske nam hrvatske države može umrijeti prerano? Postavljanje Supilove biste u Hrvatski sabor bila je jedna vrsta inicijacije koja nas uvjerava da će Frano živjeti vječno. Tvrdnja da je kratko živio samo je na prvi pogled točna. Frano Supilo je čitavog života, boreći se za stvaranje hrvatske države, izgarao kao luč. Pravo je čudo, s obzirom na postavljeni zadatak, da nije i prije godine života potpunoma sagorio – stoji kao zaključak u knjizi Nika Kapetanića.
