Sve dubrovačke granice, najnovija knjiga Nika Kapetanića, donosi povijesni atlas s više od sto zemljovida koji pokazuju izuzetno živ puls promjena dubrovačkih granica od 10. stoljeća pa do sloma Republike 1808. godine, bilježeći pritom i uporno ponavljanje pokušaja da se granice države teritorijalno prošire na kopnu (npr. na Trebinje, Popovo, Bileću…), na moru (na Korčulu, Vis i Brač) i uzmorju (čak na Omiš, a prema istoku na Novi, Risan, pa i Kotor). Ove karte su nastale istraživačkom savjesnošću i svestranošću, već poznatim osobinama Kapetanićeva rada, dokazanim u ovom “povijesnom žanru” u hiperbrižno obrađenom problemu granica na području poluotoka Kleka (knjiga koju je pisao u suautorstvu sa Stjepanom Ćosićem i Nenadom Vekarićem 2012.), odnosno u svojoj knjizi Konavle u XV. stoljeću (2011.) – zapisuje u predgovoru nove knjige Nika Kapetanića autor Josip Belamarić.
(…)
A o važnosti najnovijeg Kapetanićevog rada Belamarić zaključuje:
Sve u svemu, Kapetanićev atlas, prvi pokušaj takve vrste za prostor nekadašnje Dubrovačke Republike, bit će bez ikakve sumnje nezaobilazno sredstvo zorne eksplikacije historiografskog problema prvoga reda – teme dubrovačkih aspiracija da se ustoboče u prostoru Jadrana kao ozbiljna teritorijalna država. S druge strane, povjesničarima će jednako važne biti, ako ne i važnije, karte s precizno naznačenim razvitkom unutrašnjih upravnih granica knežija i kapetanata, kao i reprodukcije starih geografskih karata koje su višestruko relevantne za temu dubrovačkih granica. Svaka od karata proviđena je jezgrovitom interpretacijom, s najnužnijom bibliografskom uputom, što knjigu čini lako preglednom.
Zbog čega bi se knjiga Nika Kapetanića mogla naći na popisu važne literature za buduće istražitelje dubrovačke povijesti, najbolje kroz ZAKLJUČAK svoje knjige piše sami autor:
Grad Dubrovnik ili Ragusa, kako se zvao u ranim stoljećima, prvotno smješten na relativno malenoj stijeni južno od današnje Place (Straduna), bio je prisiljen širiti se na okolna područja. Na taj način je, podižući vinograde i sadeći masline, osigurao proizvodnju vina i ulja. Ne treba zanemariti ni sadnju pšenice i raznih vrsta voća i povrća. Za jedan trgovački grad još važnija bijaše trgovina. Posjedovanje što većeg teritorija omogućavalo je izgradnju trgovačkih puteva i njihovo usmjeravanje prema unutrašnjosti.
Stjecanje zemlje i širenje na okolna područja išlo je teško. Kao kasnoantički grad bio je okružen arhontijama (kneževinama) koje poput Raguse priznavaju vrhovništvo Bizanta. Sa zapada to je bilo Zahumlje, a sa istoka do polovine 10. stoljeća Konavle, koje u drugoj polovini 10. stoljeća priznaje vlast Travunije, zadržavši svog arhonta. Grad nema snagu vojno osvajati susjedne zemlje, zato pribjegava drugim metodama. Od Oboda do Zatona niču nasadi vinograda. Kod promjene vlasti u zaleđu Dubrovčani tvrde kako je to od davnina njihova djedovina te im i pripada.
Upravo je promjena vlasti u zaleđu, uz slabljenje ili nestanak dotadašnjih političkih tvorbi, bila onaj trenutak koji je trebalo iskoristiti i zavladati novim zemljama. Moguće je pretpostaviti da su Zaton, Gruž i Rijeka stečeni sredinom 10. stoljeća kada slabi moć Konavala i Zahumlja na račun Travunije.
Sve se to ponovilo u drugoj polovini 12. stoljeća. Dukljani već u 11. stoljeću pokoravaju Travuniju s Konavlima i Zahumlje, doprijevši do zidina Dubrovnika (Bodinova kula). Do promjene je došlo u drugoj polovini 12. stoljeća kada Dukljansko kraljevstvo slabi, a raški ga župani i bizantski carevi pokušavaju osvojiti. U to vrijeme Konavle više ne priznavaju dukljansku vlast te gospodar Konavala i Žrnovnice 1164. vlada milošću bizantskog cara. Desislava, udovica dukljanskog kralja Mihajla, još 1189. rješava vlasničke sporove u Šumetu, što je dokaz o ponovnoj, vjerojatno kratkotrajnoj uspostavi dukljanske vlasti. Raški vladari krajem 12. stoljeća uništavaju Duklju došavši u neposredno zaleđe Grada. Još i prije toga, poveljom izdanom 1186. priznaju Dubrovčanima, uz ostale dijelove Astareje, Župu Žrnovnicu (sa Šumetom) i Captat.
Nakon 10. i 12. stoljeća, do slične situacije dolazi i u 14. stoljeću. Na pozornicu stupaju Bosanci kao nova sila na Balkanu. Osvajaju Zahumlje prijeteći i samom Stonskom ratu. Raški vladari, uvidjevši da Stonski rat ne mogu obraniti, te da je pitanje dana kada će pripasti bosanskom banu, prihvaćaju dubrovačku ponudu i prodaju im Rat uz pravičnu naknadu. Uskoro stječu Mljet, priznajući sporazumom s Mljetskom općinom i opatom autonomiju otoka. Dubrovčani se više ne osvrću na raške zahtjeve da napuste otok, opravdano ih smatrajući praznim prijetnjama.
Nakon raspada raške države na oblasti i vladavine oblasnih vladara (1347. – 1373.), kratkotrajno je dubrovačkim zaleđem zavladao Đurađ Balšić, gospodar Zete (1373. – 1377.). Istisnuo ga je 1377. bosanski kralj Tvrtko I., za čijeg je vladanja Bosna na svom vrhuncu. Nakon Tvrtkove smrti 1391. bosanska država počinje slabiti. Uzroci tomu su višestruki, od slabljenja kraljeve moći s jedne i jačanja krupne vlastele (vojvoda) s druge strane. Stalni ratovi među vojvodama predstavljaju bosansku svakodnevnicu. Još su veću nevolju prouzročili hrvatsko-ugarski vladari, koji prodiru u Bosnu paleći i ubijajući kako bi bosanske kraljeve natjerali da ostanu njihovi vazali. Tu je i pitanje vjere. Dok su bosanski kraljevi katolici, neki velikaši su patareni, pa i zbog toga dolazi do razmirica. Dolazak Osmanlija, koji sudjeluju u unutarbosanskim obračunima, a podržali su čak i krunidbu jednog protukralja, dodatno usložnjava unutrašnjopolitičku situaciju uzrokujući daljnje ekonomsko i vojno propadanje.
Sve je ovo navedeno da bismo shvatili kako su Dubrovčani uspjeli bez rata steći nova područja. Ako k tome dodamo nesigurnu budućnost i nedostatak novca, pomalo nam postaje jasno zašto je 1399. relativno lako stečena župa Primorje. Nešto je teže išlo s Konavlima koje je stečeno u razdoblju 1419. – 1426. Bilo je to posljednje teritorijalno širenje Dubrovačke Republike. Nakon toga su neki dijelovi teritorija izgubljeni, Konavoske planine nakon pada Hercegovine 1482., te poluotok Klek s okolnim teritorijem nakon Požarevačkog mira 1718. godine.
Kao što se iz priloženih povijesnih karata vidi, Dubrovčani su stjecali i druge teritorije (otoke Vis, Korčulu, Hvar i Brač, Posrednicu u delti Neretve), ali ih nisu uspjeli zadržati na dulje vrijeme. Koriste svaku prigodu kako bi stekli mnoga okolna područja, od Omiša do Kotora, od Popova, Trebinja, Bileće, Vrma s Klobukom, Vrsinja s Mićevcem do Dračevice s Risnom, Novim, Sutorinom i Mokrinjem. Uglavnom se radilo o bezuspješnim pokušajima.
Ovdje treba nešto reći o autonomijama unutar Dubrovačke općine. Nakon što je Lastovska općina 1252. dobrohotno prihvatila dubrovačku vlast, autonomna prava potvrđena su joj Lastovskim statutom donesenim 1310. godine. U sličnoj situaciji bio je i Mljet. Kao otok s autonomnim statusom koji je 1345. priznao dubrovačku vlast, izborio se za svoja prava donošenjem Mljetskog statuta iste godine.
Knjiga SVE DUBROVAČKE GRANICE Povijesni atlas Dubrovačke Republike sa sto zemljovida je tiskana u vlastitoj autorovoj nakladi i posvećena je “vojvodama, čuvarima dubrovačkih granica”.
Iza Nika Kapetanića je pedesetak knjiga i znanstvenih radova, a ova najnovija je tiskana prošle 2022. godine.
