“Nono Raguseo”, novi roman Gorana Cvjetinovića je ugledao svjetlo dana! Nakon 17 godina otkad je u rukama držao svoju posljednju knjigu, ponovno isto uzbuđenje. Ali i tuga. Jer se, kako je autor rekao, rastaje od nona s kojim je živio posljednje tri godine. I sreća je tu, jer je napisao priču baš onako kako je htio.
U vlastitoj nakladi tiskan je roman koji kroz tijek dvaju vremenskih razdoblja, novije i nešto starije dubrovačke povijesti prati događanja i likove na ovom području.
Što je time autor želio postići ili naglasiti – kako se povijest ponavlja ili kakve se promjene uslijed protoka vremena događaju?
-Namjera mi je kroz Nona bila prikazati – promjene. Ponajprije u smislu identiteta. Što je za sebe u tom smislu govorio netko iz Raguse/Dubrovnika te 1813. godine, kada radnja, u ranijem vremenskom razdoblju i počinje? Tada su svi samo Ragusei – Dubrovčani. I to im je identitet. Državljani države Ragusa, Ragusei. Dubrovčani. A nakon pada Republike dolazi do promjena. Preostala se vlastela prilagođava austrijskoj okupaciji, pa uzimaju grofovske titule od bečkih vladara, a oni koji to ne čine povlače se na svoje posjede i ne sudjeluju u javnom životu. A ti aktivni nobili i ostalo stanovništvo upada u vihore promjena. Dok s jedne strane imamo zaista katastrofalno stanje u Gradu – glad, očaj i besperspektivnost postaju sastavni dio života donedavno jedne od najbogatijih država svijeta, s druge strane kreću nacionalni pokreti.
Tako u Grad dolaze Ljudevit Gaj i Vuk Karadžić i traže svoje pristaše kako bi iznimnu povijest i naslijeđe Raguse zapravo posvojili za svoje ideje. I nisu se samo samo hrvatske ili srpske ideje pojavile pred potpuno poniženim građanima Grada. Matija Ban osmislio je ideju srbokatoličanstva, a ta će ideja gotovo četiri desetljeća kasnije dovesti do snažnog pokreta koji će u dva mandata, koncem tog stoljeća, vladati Gradom. I tu se zapravo događa potpuni krah raguzejskog identiteta. Preostala vlastela priklonila se pokretu srbokatolika, a stanovnici okolice Grada kontrirali su im hrvatskom idejom. Nitko više nije zagovarao dubrovačku naciju. Zato sam kroz Nona prikazao sedam generacija vlasteoske familije Gozze, od ustanka 1813. do 1999., kada roman završava, a koji ne mijenjaju stav o tome tko su i što su. Jasno, takvi stavovi kroz cijelo to razdoblje mogli su donositi samo probleme s različitim režimima koji su se dogodili.
Iako Nono prolazi kroz poprilično revolucija i ratova, on je u svojoj suštini antiratni roman. Tako uz nekadašnje nobile Gozze imamo i sedam generacija familije od pisara osmanskog emina (diplomat Osmanskog Carstva u Gradu) te isto toliko generacija familije srpskih trgovaca. Njihovi se životi isprepliću cijelo to vrijeme, a onda dolazi 1991. i novi rat. A što se onda događa s njima odnosno kako je bilo biti „onaj drugi“ u to doba – o tome roman pripovijeda.
Također, namjera mi je u romanu bila prikazati pravo naličje austrijske okupacije Grada. Da se zapravo vidi što su nekada moćnoj i bogatoj Republici učinili ponajprije Franz I, a onda i Franz Joseph I. Jer, tragedija je da je grobar Republike, Franz I prije nekog vremena (čak uz blagoslov DPDS-a) dobio spomen ploču da je spavao u palači Gozze (?!). Najvećeg zlotvora u dubrovačkoj povijesti pretvara se u nekog finog cara koji nam je, eto, učinio čast i boravio u Gradu. A lik je Grad pretvorio u bijednu provinciju koja je služila samo kao vojna baza, uništili su i pomorstvo i trgovinu i sve ono što je donosilo blagostanje Gradu.
Koliko si vremena proveo pripremajući se za pisanje romana, a koliko u samom pisanju? Koji su bili tvoji izvori za prikupljanje podataka koje koristiš i na kojima temeljiš svoju priču?
– Negdje oko dvije godine sam čitao (većinom znanstvene) radove o Gradu 19. stoljeća i prve polovice 20. stoljeća – od gospodarstva do političke situacije, i slagao u glavi priču koju želim ispričati. Znao sam o čemu želim pričati, ali ne i na koji način. Kako koncipirati priču. Tako sam došao na ideju da to budu dva vremenska slijeda koja se odvijaju paralelno, a ne da radnja jednostavno ide linearno od 1813. nadalje. Glavna radnja počinje u ljeto 1991. godine i traje do 1999. godine, a u tom periodu nono Orsat Gozze svom praunuku prepričava svoje djetinjstvo i mladost. Od dolaska struje u Grad, prvih kinematografa, željeznice, pa preko Velikog rata, Španjolskog građanskog rata i Drugog svjetskog rata (Orsat sudjeluje u sva tri rata) te sve do rata koji će započeti par mjeseci kasnije te ’91.
Paralelna priča, pisano je po principu poglavlje za poglavlje, počinje sa Sabom Gozze (Orsatov pranono) i ustankom 1813. godine, kada se domaće stanovništvo diglo na oružje nastojeći obnoviti Republiku prije ulaska austrijske vojske te traje do 1896. godine kada se glavni lik Orsat rodio. Inače, roman sam pisao gotovo godinu dana.
Postoji li osoba kojoj prvoj daš da pročita rukopis i izrekne svoje mišljenje?
-Nemam običaj davati nikome da čita dok sve ne bude gotovo. Ali s dosta sam čeljadi, uglavnom bliskih prijatelja i poznanika, komentirao i pričao o romanu i njegovom sadržaju. Tako sam dobio i sugestija, ali i želja da neke od njih ubacim kao likove.
Zašto si toliko fasciniran dubrovačkom povješću? I, kako bi ti, kad podvučeš crtu, opisao promjene koje se događaju na ovom prostoru koje te intrigira. Postoji li neka konstanta dubrovačkog mentaliteta, kako bi ga opisao?
-Očito me je tlo na kojemu sam rođen nekako usmjerilo da propitkujem njegovu prošlost. A naša dubrovačka povijest je nešto iznimno u svjetskim razmjerima. Pritom mislim na doba od Republike jer sve iza toga je tavorenje u tužnoj provinciji.
Grad je jedini pravi zamah doživio krajem 60-ih i početkom 70-ih godina 20. stoljeća. Do tada je on, a to se vidi i iz starih fotografija, jedna tužna, zapuštena sredina do koje nema ni poštene ceste, a kamoli išta drugo. Tek tada kreće doseljavanje velikog broja ljudi, gradnja hotela, tvornica, stanova, magistrale, aerodroma… I Grad najednom živne. Ali je i to kratko trajalo jer je došao ovaj „naš“ rat 90-ih.
Što se mentaliteta tiče, očito se i on mijenjao. Čim je nestalo tog višestoljetnog raguzejskog identiteta i kada su se na pozornici pojavile brojne druge ideje i druge su se stvari počele mijenjati. Promjene koje intrigiraju upravo su te identitetske. Primjerice, u prvim desetljećima nakon pada Republike bila je uvreda nekoga nazvati Dalmatincem, a danas se to, kao, podrazumijeva. Da ne govorim o srpstvu, hrvatstvu ili srbokatoličanstvu koje se kao ideje pojavljuju tek u drugoj polovici stoljeća.
A naš mentalitet je poseban, različit u odnosu na sve druge oko nas i to ne treba posebno isticati. Drugačiji smo. Stoljeća življenja u ovakvom i sličnom okruženju dovela su do toga da smo jednostavno morali biti drugačiji. A i jedini smo bili slobodna država. Kako bi Vojnović rekao – „a sve okolo raja, pusta raja“. I to nikako ne treba smetnuti s uma. Slobodarski duh koji se nekada punim plućima živio, a danas tek tu i tamo pokaže slabašan tračak života, morao je ostaviti traga.
Tko je glavni lik tvog romana, negdje si rekao kako su likovi fiktivni, a s druge strane imamo i godinu rođenja i smrti osobe koju spominješ…tko je to i čime te je zaokupio njegov život i postojanje?
-Gotovo svi likovi, osim pojedinih povijesnih osoba iz 19. stoljeća, su fiktivni. A i kada se spominju te povijesne osobe, jasno, dijalozi su izmišljeni. Kao kad netko piše roman o Đivu Gunduliću i pripiše mu nekakve misli i dijaloge. Glavni je lik Orsat Gozze, koji na početku romana, u ljeto 1991. godine, ima 95 godina. Fiktivan je, dakako, ali su mi ideju za njega dali neki ljudi svojim životima.
Ponajprije, ideja o starcu koji, poput „Broja 1“ iz Alan Forda zna svašta o svakome i ne libi reći svakome što mu pripada. Za njega sam „uzor“ našao u generalu Ivanu Miškoviću, kojega sam imao sreću upoznati, i koji danas, u svojoj 103.-oj godini, radi na četvrtoj knjizi svoje biografije. A tu su i moji živahni umirovljenici iz družine „Uveli garofal“ koji se sjećaju svega i svačega iz prošlosti Grada, barem od 50-ih godina prošlog stoljeća. I ne ostaju dužni nikome ništa – po pitanju kritike i komentara. Spojite njih, generala i „Broja 1“, dodate klavir i svjetske ratove i revolucije – i eto Orsata Gozze.
Kako se osjećaš kad u ruke uzmeš svoju ukoričenu knjigu?
-Odličan je to osjećaj i teško ga je opisati. Ipak sam tri godine proveo s Nonom. S jedne strane osjećam prazninu jer sam došao do kraja pisanja, a s druge se strane osjećam sretno jer sam uspio napisati što sam i zamislio.
Bi li tvoj roman mogao izazvati kakve reakcije, je li provokativan, intrigantan možda u nekim dijelovima koja bi se eventualno kosila s nekim možda i nametnutim percepcijama o povijesti Dubrovačke republike i svega što se događalo nakon njenog ukidanja?
-Definitivno je intrigantan i provokativan i reakcija će svakako biti. Ovakvih i onakvih. Zbog samog odnosa bečkog dvora prema Gradu, a koji je danas pretvoren u skoro pa idilu, preko tih srpskih, hrvatskih i srbokatoličkih priča do Velikog rata, Španjolskog građanskog rata, Drugog svjetskog rata i bivše socijalističke države te posebno ovog našeg rata.
U posljednjih 30 godina se svašta dogodilo po pitanju tih, kako kažete „nametnutih percepcija“, pa će, budući ih moji likovi kroz svoje misli i postupke itekako razbijaju, zasigurno biti reakcija. Makar na način – nisi baš trebao o tome na taj način pisati. A baš sam to želio. Neka ode i hvalospjeve pišu drugi, ja sam želio pisati o tragediji koja je zadesila i Grad i njegove stanovnike, osobito „one druge“ u pojedinim razdobljima.
Možemo li kroz povijest – vidjeti i budućnost, obzirom da se stvari gotovo u pravilu ponavljaju, primarno jer se ljudska narav teško mijenja?
-Neke stvari se, nažalost, ne mijenjaju. Pogotovo ne zloba, okrutnost i mržnja koji isplivaju na površinu u svim ratovima. Kada vidite za kakve su sve ideje ljudi ginuli i žrtvovali sebe, ali i zlostavljali, ponižavali i ubijali druge, morate se zapitati – čemu? Čemu tolika mržnja prema drugome i drugačijem, čemu povodljivost za onima koji preko tih ideja profitiraju, čemu sve to? A budućnost, neka kretanja, se itekako mogu dobro vidjeti iz prošlosti. Zapravo, bez znanja prošloga ne možete pravilno tumačiti ni sadašnjost, a kamoli zaključiti što bi se moglo dogoditi u nekom – sutra.
Zato se nadam da će Nono doprinijeti da neke stvari, neke očito poprilično izblijedjele, ali neke i iskrivljene i krivotvorene, potpuno ne nestanu iz memorije.
Je li diplomacija – koja je možda kasnije pretvorena u ono – sa svakim lijepo, nikim iskreno – bila najača snaga Republike i koliko su današnji vođe – diplomati?
-Najprije, ta izreka, koja nam se pripisuje, je također krivotvorina i prikazuje nas u jako lošem svjetlu. Naime, ona izvorno glasi „sa svakijem ufino, s nikijem intimno“. Dakle, intimno, a ne iskreno. Morate priznati da je velika razlika jesmo li neiskreni ili samo, iz opreza utemeljenog na iskustvu, ne damo nikome da nam previše blizu priđe.
Stari su govorili da se treba grijati na vatri, ali joj istovremeno ne prilaziti preblizu. Da se ne opečemo. Prevedeno u politiku – nikome ne treba davati bezuvjetno povjerenje jer politikom vladaju interesi. Jer, danas nas može vezati jedan interes, a kada on nestane – sutra nam taj dojučerašnji partner, zbog nekog novog interesa, može postati suparnik ili neprijatelj. Na to se mislilo tom izrekom. Dakle, bili smo mudri i oprezni, a ne neiskreni.
Zato je Ragusa bila fenomen – neutralna u ratovima, bez ikakve ozbiljne vojske preživjela je 457 godina. Veliku većinu problema rješavali su isključivo mudrošću, pravednim zakonima i diplomacijom. A današnji političari, u velikoj većini slučajeva, nisu dostojni da ih se uopće stavlja u istu rečenicu s riječju diplomacija.
Servilnost, ulagivanje vladaru, socijalni biciklizam, priklanjanje jačemu, kukavičluk da se bude svoj, kleptomanija, patološko laganje i iskrivljivanje stvarnosti, namjerno projiciranje mržnje i netrpeljivosti prema drugome i drugačijem za potrebe kakvog političkog spina ili pokoji politički poen u očima zatucanih i bezumnih – to mi nekako paraju odlike politike danas na ovim prostorima.
A to baš i nije nešto mudro ni diplomatično, to ne može donijeti dugoročnu korist ni pojedincu, a pogotovo ne zajednici, to nema ni natruhe moćnog „know-how“ dubrovačke države ili neke druge danas napredne zajednice. Zato i jesmo svi skupa tu gdje jesmo.
