Taksist Miro Suljević koji je jutros vozio dvije djevojke s maturalne zabave iz Grada u Konavle, iskreno je zahvalan na ljudskoj pomoći oca jedne od njih. Gospar Miro nije znao tko je on, ali preko naše Kate Bećir i stranice zavazda Konavle doznajemo kako je riječ o Ninu Orepiću i njegovoj kćeri Lei. Kakvu je noćnu avanturu u Konavlima imao dubrovački taksist i kako ju je opisao pročitajte u nastavku, tekst je neznatno korigiran.
Sad ću Vam reći zašto volim Konavljane, jutros u 4 i 30 dobijem vožnju do Zvekovice, dvije djevojke s maturalne i dok ih vozim pita me jedna cura dali je mogu odvest doma, da treba produžiti do Stravče. Ja kažem nema problema i tako vozimo se uzbrdo, vidim ja bijeli put, vozim pomalo poviše Uskoplja. Da se ne lažemo u 48 godina mog života nikad gore nisam bio, ali tek slijedi avantura. Došli pred selo, bijelo sve, snijeg pravi 20 – 30 cm, kaže cura: dundo da sam znala ne bi Vas tražila da me vodite, ostala bi kod prijateljice. Ja kažem, ma nema problema i krenemo taman malo u neku udolinu i njena kuća lijevo na vrhu sela. Nema šanse izaći autom gore, uglavnom, zaglavim se, pa ni naprijed ni nazad.
Pitam ima li u selu koji vozač Libertas autobusa, kontam ako ima da ga zovem, jer sam sa svima bio ok. Ona kaže nema. Kažem ja, ajde ti curo doma, ja ću ostat čekat da se razdani da netko naiđe. Ona kaže kako me neće ostaviti, kako osjeća krivicu. Pošteno dijete sa sela. Ja izvadio tapit da stane na njega vani u cipelicama za maturalnu, uporno je “gonim” da ide doma da se ne sekira, a ona, svaka joj čast, nazove oca koji dođe u 5 sati s lopatom odgrnut snijeg i nekako se ja iskoprcam, on me navodi da se okrenem.
Dade mi čovjek broj telefona, kaže evo ako što bude problem, da se ne možeš vratiti, nazovi me. Govori, ja sam Nino. E, hvala, Ti gospar Nino i tebi i tom dragom djetetu poštenom, mogla je cura samo poći doma, a ona probudi oca još u ta doba da mi pomogne. Ima ljudi na ovome svijetu još dobrih i dok je ovakve mladosti nema straha. Eto, ‘ko poznaje Nina iz Stravče, nek mu se zahvali još jednom u moje ime – zapisao je dubrovački taksist.
I da, čovjek nije čovjeku vuk. Ovakvi primjeri to čvrsto pokazuju i ispunjavaju srca.
