NJORGANJE by LC : Voljela bih ja pogledat kroz roze naočale, ali kako?

I oni koji su fatalno, bezizlazno zaljubljeni u ovaj grad ovih dana ozbiljno promišljaju o tome imaju li oni zapravo problem sa štokholmskim sindromom. Divan je, divan ovaj grad kao arhitektonska ljuska, filmska kulisa u kojoj se, pak, ipak ne živi kao u romantičnoj komediji, već kao u napetom trileru. Jer, kad kreneš s jedne točke do druge, nemaš pojma koliko će to trajati, ponekad kilometar voziš sat vremena, a ponekad samo stojiš u koloni i ždereš se jer kasniš u doktora, kasniš na avion, na brod, dijete ti kasni u školu; u kristalnu kuglu trebao bi poviriti da vidiš gdje ćeš se parkirati i hoćeš li uopće naći mjesto, a da te ne oderu, jer ti za jedan sat aparat “pojede” s kartice 4.5 eura; kad izlaziš s parkinga ispred kuće već ti je muka jer ne znaš gdje ćeš parkirat kad se vratiš doma…

U ovom gradu život građana je postao pun restrikcija i zabrana, iako se za te nepopularne izraze koji upućuju na ograničavanja sloboda kretanja voli upotrebljavati deminutiv – uvođenje reda. Sve se više rampa pred nama treba otvoriti i stupića spustiti da bi došli do svog stana, radnog mjesta, da bi negdje prevezli dijete ili starog roditelja.

I sve bi to i bilo prihvatljivo da znamo da će trajati neko vrijeme, čovjek se uvijek nada da loša razdoblja imaju svoj kraj i da nakon kiše dolazi sunce. Ali, ali… kraj se ne vidi, iz godine u godinu sve je teže i ono što već sada možemo reći, skoro pa sa stopostotnom sigurnošću je – ne zanosite se, neće biti bolje, samo gore.
 
Gotovo da nema broja objavljenih statusa i priloga iz gradske uprave i od strane gradonačelnika Frankovića kako su se u ova krizna, katastrofična stanja u dubrovačkim prostorima uplele veće, zle sile, nadmoćne i premoćne u odnosu na ljudsku slabost i nemoć. 

Istina, ni Franković niti itko od nas, ne može utjecati na količinu kiše koja će se sručiti s neba na nas, istina je i da je automobila sve više i da malo koja obitelj ima manje od dva komada, ali najveća istina koja je proteklih dana izašla iz pera dubrovačkog gradonačelnika jest da se “u bocu od litre ne može naliti deset litara”.

A upravo se to radi proteklih desetljeća u ovom gradu, pa i u njegova dosadašnja dva mandata. Ali, kad se to zna – a nije baš da je to o litri i deset litara neko evolucijsko civilizacijsko otkriće našeg doba – onda se građanima nudi rješenje, a ne ponavlja se kao nekakav veleban zaključak koji se može čuti i na placi, mesnici, u prolazu, među običnim svijetom koji ne pretendira voditi i upravljati kompleksnim organizmom kakav je jedan grad.

U pogledu okrenutom prema sutra, najviše zabrinjava pomanjkanje svakog entuzijazma da se zna ili barem nazire strategija koja će nas izvući iz ove, iz godine u godinu sve bezizlaznije situacije. U tom pogledu prema sutra sve je teže održati, zadržati ili stvoriti povjerenje da oni koji vode zajednicu uobličenu kao jedan grad drže kormilo čvrsto i da znaju što rade kako bi život građana bio bolji i podnošljiviji, da imaju viziju i sustavna rješenja sa scenarijima A, B i C za nekoliko godina unaprijed.

Kako gledati kroz ružičaste naočale kad su odluke i rješenja koja se donose eksperimentalna, a građevinske dozvole koje na hrpe izlaze iz nadležnog gradskog ureda, svjedoče o budućnosti u kojoj će u užem središtu grada biti više betona, više zgrada, više automobila, više prometa… kad se “ubijaju” i nestaju upojne zelene površine, a cestovna i svaka druga infrastruktura koja bi trebala biti preduvjet za sve ostalo, se pomiče poput puža. I dok se gradnja infrastrukture kreće puževim korakom, poslovno-stambena izgradnja trči poput Brzog Gonzalesa. Pa nam se događaju izljevi, pa nam more poprima smećkastu boju i vonja na zahod, cijevi popuštaju i šire neželjene sadržaje i mirise.

U ovom gradu, a nije riječ o izuzetku, zavladao je svjetonazorski, mentalni sklop kako je neizgrađeni prostor, niškoristan prostor, nešto poput ljudi koji svoj smisao postojanja ne vide kroz rentijerstvo ili vožnju taksija. Niškorist ili luzer. A u svemu, nadasve u tome, potrebna je mjera.

Mjera je lijepa riječ. I lijepi slogan je bio – Grad po mjeri građana. I lijepo je bilo slušati kako mladi gradonačelnik govori da se ne boji zaštititi prostor od apetita investitora, kako će stvari svesti u mjeru i kako će sklad postati imperativ gradnje na ovom dragocjenom, “svetom” tlu. Našem najvećem i najvažnijem resursu koje zaslužuje biti uščuvano.

A, onda, paf, paf, paf!

Mastadont “Atlantske plovidbe” koji je toliko izgrađen da po pločniku koji ga dijeli od kolnika ne može proći mama s kolicima, vidi se s Mjeseca. Hotel Sumratin u Uvali hita se nebeskih visina.

U Šipčinama potaracana velika površina pod stablima, gradi se poslovna stambena zgrada – beton! Uz cestu u Šipčinama niknula zgrada “tanka kao breza”, stoji mjesecima netaknuta. Na Pločama krenula izgradnja stambeno poslovnog kompleksa, a sudeći po nedavno izdanih 6 lokacijskih dozvola pridružit će joj se još šest vila s bazenima.

Na zelenoj površini koja se prostire između INE ispod duba i zgrade “mirovinskog” izgradit će se poslovno stambena zgrada, još ne znamo u koliko smanjenom obimu od prvotno zamišljene mega građevine. U prostoru bivše Astra Dubravke zahuktala se gradnja poslovno stambenog objekta. Isto je i na Montovjerni i u Lapadu. Na uske ceste na kojima se ne mogu mimoići dva automobila naslanja se na stotine novih stanova.

A najnovija akvizicija na preostalim zelenim parcelama od Karingtonke prema zgradi Fine planirana je gradnja 6 zgrada Gravosa Gardens, do kojih će investitor financirati izgradnju prve dionice spojne ceste između Hebrangove i Vukovarske ceste. Drugi dio će financirati Grad Dubrovnik. O tome se blagoglagoljilo na prošloj sjednici Gradskog vijeća.

No, to nije sve iako je i ovolika izgradnja u ovom “prstenu” već tolika da se s pravom zapitaš kako “ishendlati” na postojećim cestama povećanje broja vozila do kojega će neminovno doći, ali i kuda s oborinskom odvodnjom na tolikim površinama betona koji će zamijeniti zemljanu podlogu, za vrijeme “potopa” kakav smo imali prije dva dana. A klimatske promjene su tu i kad bude padalo, padat će “nebo na zemlju”.

Na parkingu na Ilijinoj glavici za koju su nam rekli da ne treba nikakvu građevinsku dozvolu i koja se tamo rodila bez da postoji u prostornim planovima grada (ni kao ona preko puta zgrade Atlantske plovidbe) planira se izgradnja – znate već čega, zar ne?- poslovno stambene zgrade koja bi imala pet podzemnih etaža za parking, dok bi na gornjim etažama bile trgovine, apart hotel i stanovi. Takav je plan, nije gotova stvar.

No, samo postojanje ovih dvaju parking površina u gradu, dozvoljenih mimo prostornih planova, dakle, uz blagoslov gradske uprave, a propitkivanje čega su zatražili i iz Društva arhitekata – Društvo arhitekata Dubrovnik ima brojne primjedbe na nove velike parkinge u gradu i traži provjeru jesu li u skladu s prostornim planovima – svjedoči o tome kako i sami kumujemo novonastalim potopima. Jer se tada progledalo kroz prste, kako bi se riješio gorući problem parkinga u gradu zbog kojega su građani glasno njorgali.

Izneseno je tek djelić cjeline o kojoj bi se mogli zapitkivati kad se pogleda u sutra. I koliko god željeli, zbog one posve iracionalne povezanosti s Gradom, staviti ružičaste naočale na nos i reći – bit će bolje, u ovom trenutku to bi se sukobilo sa zdravim razumom.