U genetskom kodu dubrovačkog pomorca Marija Rončevića duboko je, poput apsolutne ljudske zapovjedi, usađena mantra da se na moru nikad, ali baš nikad ne ostavlja čovjek u nevolji. To je bio i razlog zbog kojega se ovaj dubrovački kapetan usprotivio naređenju svog agenta da nastavi s isplovljavanjem, a da kineskog ribara koji je pao s ribarice ostavi u moru jer će ga netko drugi spasiti. Taj njegov potez i neposluh mogao je imati posljedice, no u tom trenutku za njega je imperativ bio – spasiti čovjeka. Kapetanu Rončeviću nedavno je u Splitu dodijeljena plaketa kao uspomena na nominaciju za Plavu vrpcu Vjesnika.
Već kao kao djetetu brodovi su mu se uvukli pod kožu i zapečatili životni i karijerni put. I usprkos svim poteškoćama i teškim trenucima nije zažalio. Zapovjednik broda postao je sa svega trideset godina, dosad je preuzeo dvije novogradnje, vjerojatno će i treću, a u tri godine Mario Rončević nominiran je za Plavu vrpcu Vjesnika dva puta.
Pred blagdan svetog Nikole, zaštitnika pomorca, s Dubrovčaninom smo razgovarali o životu na moru i kopnu, izazovima u pomorstvu te o akcijama spašavanja, pogotovo posljednjoj, kad je usprkos sugestijama kineskog agenta da nastavi s plovidbom, spasio ljudski život.
Zbog čega ste odabrali karijeru u pomorstvu?
– Već kao malo dijete bio sam uvijek uz more i igrao se s brodovima. Imao sam mnoge modele brodova, neki su bili kupljenje, neke sam napravio sam i na taraci sam se igrao “pomorskih bitaka”. Uglavnom, brodovi su mi se uvukli pod kožu kao djetetu, a posebno pamtim posjet jednom od brodova Atlantske plovidbe koji je bio u Gružu. Nije bilo sumnje kojim ću putem krenuti.
Jeste li ikad požalili svoj izbor?
– Nisam. Svaki poziv treba voljeti, pa se onda lakše nositi sa svim poteškoćama.
Karijeru ste započeli na Atlantskoj plovidbi. Je li vam žao više nije dubrovačka kompanija?
– Nakon završene srednje pomorske ukrcao sam, 2002., kao kadet i plovio na na Atlantskoj do 2010 godine. Naravno da mi je žao, kao i svega drugo što je imalo predznak „dubrovačko“ . Ono što je stvarano generacijama i čemu su pridonijele generacije nestalo je preko noći.
Kad ste napredovali za kapetan i kako ste se osjećali u tom trenutku?
– Napredovao sam za zapovjednika broda s 30 godina kod današnje kompanije na koju sam prešao s Atlantske, tako da već 10 godina plovim u svojstvu zapovjednika broda. U tom periodu kompanija je bila u turbulentnim vremenima, prolazila je proces spajanja s druge dvije kompanije. Preko noći je dosta kapetana otišlo. Nisu htjeli uzimati kadar sa strane, tako da su nas prve časnike unaprijedili u zapovjednike. I tako malo po malo ide vrijeme. Već sam preuzeo dvije novogradnje, a sad me planiraju i za treću.
Kako vam je prošao prvi kapetanski ugovor?
– Svaki ugovor je drukčiji, i svaki nosi svoje izazove. Taj prvi ugovor je prošao nekako tiho i mirno, a imali smo i lijepo putovanje po južnoj Americi. Uglavnom se i pamte lijepa putovanja.
Karijeru ste proveli na brodovima za rasuti teret. Jeste li ikad razmišljali o prelasku na drugi tip broda, recimo na putničke?
– Okušao sam se jednom i na putničkom brodu. Ali tamo je drugačiji mentalitet nego na teretnom. Morao sam probati, ali draži su mi teretni brodovi. Sad je već teže promijeniti vrstu broda.
Posada na brodovima na kojima plovite je internacionalna. Kako je s te strane biti kapetan i manevrirati između različitih kultura i običaja?
– Ponekad bude i do šest, sedam različitih nacionalnosti na 20-ak članova posade. Nisam nikad imao problem s tim, jer ne dijelim posadu po nacionalnosti. Svakog treba respektirati i isto će biti vraćeno. Svaki problem se riješi razgovorom bez galame. Uglavnom, kad je posada zadovoljna onda su i rezultati dobri.
Možete li se prisjetiti nekih od najljepših i najtežih trenutaka kroz godine koje ste proveli na brodu?
– Jedan od ljepših je svakako prolazak brodom, bio je to M/B Gundulić, kraj Grada. Jedan od najtežih je smrt članova obitelji.
Proteklog ponedjeljka kapetanu Rončeviću, je na svečanost u u Splitu, dodijeljena plaketa kao uspomena na nominaciju za Plavu vrpcu Vjesnika u pojedinačnoj konkurenciji.
Na sidrištu kineske luke Zhoushan, Rončević je 20. srpnja ove godine spasio kineskog ribara, koji je pao u more s jedne ribarice. Dubrovčanin je to učinio usprkos činjenici da mu je kineski agent broda panično govorio da ne spašava tog čovjek, već da isplovi, a da će ga spasiti netko drugi te da bi sve ostalo moglo stvoriti samo probleme.
No, naš kapetan je postupio protivno uputama i spasio ljudski život.
Kako ste osjećali u tom trenutku? Jeste li pomislili da bi spašavajući život mogli sebi stvoriti problem s agentom, kompanijom i kineskim vlastima?
– Dok sam gledao čovjek u moru, kako mi maše da mu se pomogne, nisam mogao vjerovati da mi agent preko mobitela govori da ne spašavam, da ga pustim. Šokirao me takav pristup. Ali mi nismo dvojili i izvukli smo ga na sigurno. Iskreno nije, jer nisam mislio da mi to može stvoriti neki problem, osim kašnjenja pri partenci. Od kompanije smo imali samo potporu, nikakvo osuđivanje.
Koliko je vama ta situacija bila stresna?
– Meni je najgore bilo uvjeriti agenta da kontaktira vlasti da pošalju brodicu po unesrećenog. Ali puno mi je bila stresnija bila prethodna akcija spašavanja, kad zbog vremenskih okolnosti i ostalih uvjeta nisam bio siguran u pozitivan ishod.
Kako je reagirao taj ribar kojeg ste spasili?
– Zbog jezične barijere nismo mogli komunicirati s njime. Djelovao je dosta mirno i bio je neozlijeđen. Dali smo mu vode i par šugamana da se osuši.
A za ovu prethodnu akciju spašavanja kapetan Rončević je također bio nominiran za Plavu vrpcu Vjesnika. Doduše, za spašavanje 36 kubanskih migranata, u noći 29. srpnja 2020., 30 milja od Havane, nominirana je čitava posada njemačkog broda za rasuti teret Rostrum.
Rasvijetljenu brodicu je primijetio drugi časnik palube Ivan Mrakovčić te poduzeo manevar izbjegavanja sudara na udaljenosti manjoj od 100 metara. Rostrum se vratio po migrante u čamcu, koji se u jednom trenutku prevrnuo, a ljudi popadali u valove i mrak. Na sreću, ubrzo je doplovio brod Obalne straže SAD-a, koji je spasio svih 35 brodolomaca, a preuzeli su i Kubanca koji se prije prevrtanja čamca popeo po konopu na njemački brod, navedeno je u obrazloženju nominacije.
Pretpostavljam da je i vaša supruga bila ponosna na ovu, drugu nominaciju?
– Jest, kao i cijela familija. Napose djeca.
Vjerujem da i kompanija na kojoj plovite zna za vašu nominaciju, kako su oni reagirali?
– Čestitali su i bili su jako zadovoljni akcijom spašavanja. Tražili su par slika s dodjele.
Iako živimo u doba interneta i komunikacija je znatno lakša, odvojeni život i dalje ima svojih izazova. Kako se vi i vaša obitelj nosite s time?
– Naravno, svaki rastanak je težak. Ali da bi se opstalo na brodu, treba i doma biti sve pod „kontrolom“. Sav teret padne na suprugu koja nosi sva četiri katuna kuće. Uz internet i video pozive dosta je lakše, ali ipak ostaje odvojenost.
Kako provodite vrijeme doma?
– Supruga ne radi, tako da imamo sve vrijeme za nas i djecu te nastojimo što kvalitetnije provesti vrijeme zajedno i nadoknaditi ono izgubljeno tijekom ugovora.
Koji su najveći izazovi i kako vidite daljnji razvoj pomorstva?
– Najveći problem je kriminalizacija posada, kao u slučaju kapetana Bekavca. Najgore mi je kad u uputama za dolazak u neki porat dobijemo odmah “prijetnje“ ako ne budete ovo ili ono platit ćete penale, bit ćete izbačeni iz najma i slično po sistemu neka Pedro visi.
Dubrovnik je oduvijek bio grad velike pomorske tradicije, s velikim brojem pomoraca, no čini se da se to lagano mijenja i da pomorstvo mladima više nije toliko primamljivo. Što biste poručili mladima kolegama na početku karijere?
– Interes za pomorstvo opada među mladima jer postaje sve teže i teže, a izbor poslova na kopnu je veći nego što je bio prije. Tu je naravno i problem ukrcaja kadeta. Ako bar malo ne vole ovaj poziv bit će im teško opstati na brodu. Može se jedino konkurirati znanjem i trudom. Na početku je teško i starta se od nule, ali upornost i strpljenje dovode do rezultata.
Radimo ovaj razgovor pred sv. Nikolu, koji je i zaštitnik pomorca. Postoji li i danas na brodovima tradicija obilježavanja sv. Nikole?
– Na strancu se sv. Nikola slabije obilježava, još ako ste u portu onda nemate vremena za išta. Uglavnom se nakon bolje večere i jednog bićerina svi povuku u svoje kabine i na laptope. Sjećam se kako se lijepo sv. Nikola obilježavao na Atlantskoj, s domaćim ljudima.
Kad sam doma, pođemo s familijom na svetu misu i zahvalimo sv. Nikoli za sva dobra.
FOTO: Privatni album, Mario Rončević
