Poznate nam uzrečice: Nema zime dok Božić ne mine ili Do Božića kraljeviću Marko, a od Božića ajme moja majko! tko god živi(o) u ovim našim krajevima, osjetio je na vlastitoj koži. Mit o vječnome ljetu i nepotrebnosti sustavnog grijanja kuća još nismo u potpunosti iskorijenili.
Međutim, nije oduvijek bilo tako. U antičko vrijeme toplina doma nije bila tek metaforički frazem. Kuće su se grijale svojevrsnim sistemom centralnog grijanja, gdje se topli zrak širi ispod razine poda i cijevima ugrađenima u zidove, ili jednostavno, u siromašnijim kućama, otvorenom vatrom. Ali, to je bilo dovoljno davno da tu vrstu potrebe za toplim prostorom nemamo upisanu u svoj genetski kod.
Pa živimo na Mediteranu, tu su i zime tople. No, je li tome baš tako?
Naravno, postoje godine izrazito blagih zima, ali i one crnih zima, kad ne samo da je hladno nego bi led odnio i ono malo hrane što je raslo oko kuća u vremenima kad supermarketi nisu bili uobičajena pojava, a cijena onoga što se moglo nabaviti u rijetkim trgovinama bila je jednostavno nepristupačna.
Tako se u listu Narodna svijest iz 1922. godine može pročitati:
Vanredna zima uranila ove godine kao malo kada. Drugih godina do Božića neki bi se još kupali a tek u januaru i februaru znalo je biti koji dan leda. Iza onog ranog snijega često duva jaka i ledena bura. Na suncu dobro, ali gdje nema sunca naopako. Svakomu je pak neobično, jer malo ko može da loži peći, da ugrije sobu. Nadajmo se, da će doći i jugo, koji je majka siromaha.
Zima 1924. godine također je bila, kako se može pročitati u Narodnoj svijesti, neobično jaka te je prouzročila mnoge štete, a nada sve u vrtlima. Te godine pozeble su mnoge naranče i limuni, a bilo je posagjeno sva sila boba i drugog sočiva, a sve je to pocrnilo i propalo te od toga neće biti ništa…
A 1930. godine isti list donosi vijest iz Konavala naslovljenu Crna zima – zla godina, gdje stoji:
Malo će koja zima biti gladna kao ova. Bijelo se žito maćalo, grožgja ni za pola od prošle godine, nešto otukla krupa, a nešto bilo ostalo pod vodom, a i ovo što je seljak sakupio, koja fajda kad prodaje nema, a cijena vinu ne isplati trošak oko loza. I buhaču pala cijena i slaba potražnja, pak ga neki već od više godina u kući hrane. Maslina slabo da stari ne pamte, sve se osušilo, ucrvilo i popadalo. Ovo nešto jadike, što se pokupilo, melje se ali se slabo plaća, da neće biti ni za kućne potrebe. Da bar ima javnih radnja, da seljak nadnicom zasluži koricu hljeba.
Osim što je bila gladna, zima je bila i hladna.
Važno je bilo imati dobar gunj i prikupiti nešto drva za ogrjev te većinu dana provesti u kuhinji, jedinoj grijanoj prostoriji kuće. U selima je bilo nešto lakše doći do drva iako šuma nije prevladavala pejzažom kao danas. Svaki podobni kutak zemlje bio je iskrčen i obrađen, a drva za ogrjev bi se pažljivo skupljala cijelu godinu. Veći problem bio je dopremiti dovoljne količine drva, ali i ugljena, u nešto urbanije sredine, kao što je Cavtat. Stare kuće imale su kuhinje s podignutim otvorenim vatrištem iznad kojeg se dizala zidana napa i dimnjak. Bili su to prostori na najvišem katu kuće ili dograđeni prostori, kao u Kući Bukovac gdje se iznad ognjišta dizao dimnjak nalik kominati.
Bukovac je u prostoru ateljea nekad imao sagrađenu veliku kaljevu peć, koja je činila ugodnu atmosferu za rad. A kad bi se išlo na počinak, u krevet bi se ponio skandalet (tal. scaldaletto), bakrena posuda u koju bi se stavila žerava te je služila za grijanje. Naravno, i obična cigla, ugrijana na peći, mogla je poslužiti u iste svrhe.
Ložile su se i peći na drva. Često ćemo u novinama iz tog vremena naići na raznorazne oglase koji ih reklamiraju:
I već lovac ‘ZEPHIROM’ se grije
Jer on pamti već od prije
Ovu mudru riječ:
Kupuj samo dobru peć!
Ali osim reklama bili su česti i tekstovi o njihovom pravilnom korištenju jer, kako 1915. godine donosi Prava Crvena Hrvatska:
U našim pećima i ognjištima ponajviše se zbilja okoristi samo desetim, često dapače samo dvadesetim dijelom topline, što bi se moglo dobiti od uglja i drva.
Zašto? Jer se ne loži kako treba.
A vremena su takva da je najbolje dobro naložit i ne izlaziti iz kuće. Samo u prirodu, po drva.Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
