Sezona konačno dolazi kraju, osjeća se kolektivni izdah i olakšanje u našem „malom mistu“. Jednako tako, osjeća se i da život ne usporava, dapače. Intenzitet ljeta kao da je dobio dodatni spin ove jeseni. Kako se vi nosite s tim?
Meni, u stvari, problem najviše pravi taj koncept da bi s dolaskom jeseni sve trebalo usporiti, kao nekad dok smo još živjeli u skladu sa zemljom. U mom iskustvu zadnjih dvadesetak godina, svake godine jesen donosi sve više i više obaveza, opcija, događanja i kaosa. Opcije i ponude se množe, a s godinama se gomila i lista svega što se čini važnim, te vrijednim pažnje i vremena. Prijatelji, hobiji, poslovne prilike, obitelj…
Kako izaći na kraj s tim konstantno ubrzavajućim kaosom života?
Mentori i treneri „uspjeha“ kažu da je ključ u otpuštanju SVEGA što nije esencijalno za ostvarivane našeg cilja i vizije. A da bismo znali što NIJE esencijalno moramo znati što JEST. Ne esencijalno u smislu da to moramo jer imamo obaveze, nego esencijalno po ugovoru koji je sklopila naša duša pri dolasku u ovo tijelo. Ono što nam daje životnost, radost, i značenje cijeloj priči.
Nameće se pitanje, koliko nas zna zašto smo tu, te što nam je od suštinske važnosti i vrijednosti?
Čini mi se da je to pitanje koje većina nas odraslih na ovim prostorima sebi ne postavlja. Što zbog takvog društvenog odgoja, što zbog obaveza koje smo si navukli prije nego smo išta znali o sebi, a što zbog toga što nam nikad nije ni palo na pamet da nam je u osnovnim postavkama dano da živimo život kakav sami skrojimo i odaberemo.
Ako smo pak jedni od rijetkih koji znaju svoj put i misiju, sljedeći „level up“ je pitanje imamo li hrabrosti otpustiti sve ostalo?
Tu je prividna klopka još gušća. Meni je često problem da ne želim pustiti ništa. Svašta mi se sviđa i čini vrijedno ili važno.
Netko skuplja strafure jer mu se čini da će jednog dana dobro doći. I često dobro dođu, ali u međuvremenu čovjek živi zatrpan svim ostalim stvarima koje mu u danom trenutku ne trebaju.
Tako se i meni često čini da živim šest života u jednom danu jer mi je žao propustiti zanimljive prilike i susrete, a i sve one nagomilane kroz godine pokušavam održavati na životu.
Jedan od mojih najdražih mentora i učitelja govorio je da moramo imati kristalno jasnu viziju kamo idemo da bismo u svakom trenutku znali donositi odluke da li je nešto od esencijalne važnosti ili samo zanimljivo. Uvijek me je oduševljavala ta ideja, ali nikad je nisam uspjela u potpunosti aplicirati.
Valjda u ženskom umu uvijek ima više prioriteta, volimo obilje svega, i navikle smo na tenzije paradoksa i kaosa, to su postavke ženskog principa.
Važna nam je protočnost ljubavi i povezanosti s drugima, a to uvijek nosi određeni nivo nepredvidivosti i kaosa. Važna nam je harmonija i ljepota u okruženju, a to je jako puno posla. Važno nam je obilje i plodonosnost, a to u ovim vremenima znači da često privređujemo i stvaramo same.
I tako se stvara ta konstantna tenzija između otpuštanja i gomilanja novih obaveza.
Ono što naslutim s vremena na vrijeme je da postoji jedan tajni prolaz između dimenzija gdje vrijeme ne igra po istim pravilima.
Grci su to vrijeme zvali Kairos. Njegova domena je domena pravog trenutka.
Umjesto Kronosovog odmjerenog i konstantnog kružnog hoda, poput žrvnja koji na koncu sve zatre u prah, Kairos otvara taj čarobni portal pravog trenutka kad je nešto podržano i harmonično, i dogodi se bez stresa i napora.
Od prvog susreta s njim, osluškujem stalno tanahni trepet krila koji najavljuje njegovo navraćanje u moj svijet. Učim manje se povlađivati tiraniji Kronosa i vjerovati da postoji mudrost i red u kaosu koji je mom ljudskom umu nevidljiv, ali postoji bez obzira.
Raduje me svaki njegov dolazak. Nije ga uvijek lako čuti, nekad je sasvim kontraintuitivan ali daje neku novu ljepotu i odušak cijeloj priči.
Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta.