Stambeno zbrinjavanje odnosno različiti modeli i poticaji za stambeno zbrinjavanje su jedna od ključnih, strateških mjera koju ćete naći u predizbornom programu gotovo svake ozbiljne političke opcije, neovisno je li riječ o izborima na lokalnoj, županijskoj ili nacionalnoj razini – piše u svom priopćenju nezavisni gradski vijećnik Maro Kristić, te nastavlja:
Osim što je ovo primarno demografska mjera, ona ima i puno širi društveni učinak koji zadire čak i u pitanje identiteta.
Stoga joj zaista i treba pristupati s najvećim mogućim angažmanom, pažnjom i predanošću. Za pozdraviti je svaka aktivnost po ovom pitanju pa je tako i jučerašnje predstavljanje SDP-ovog modela rješavanja pitanja stambenog zbrinjavanja barem na kratko skrenulo pozornost na ovu temu o kojoj treba puno više razgovarati i tražiti žurnija i efikasnija rješenja.
Ne ulazeći u raspravu oko kvalitete predstavljenog modela smatram kako se ovaj gorući problem može i mora prvenstveno rješavati na lokalnoj razini, jer Grad Dubrovnik ima dovoljno svoje imovine s kojom može i mora upravljati puno sustavnije, efikasnije i odgovornije.
Iluzorno je očekivati da će država koja nije u stanju u dvije godine stambeno zbrinuti postradale u razornim potresima koji su pogodili područje Banovine, u par godina izgraditi tisuće stanova za one koji nemaju riješeno pitanje krova nad glavom. Poglavito zbog toga što ovakve i slične modele predlažu oni koji su se već imali priliku pokazati i dokazati svoje umijeće upravljanja državom bez nekog posebnog uspjeha, jer su umjesto na teme o stambenom zbrinjavanju i novim radnim mjestima vrijeme uglavnom trošili na dijeljenje naroda raspravama ideološkog karaktera koje koje su između ostalog i natjerale veliki broj mladih da napuste Hrvatsku i svoj kruh potraže u Njemačkoj, Irskoj i drugim državama diljem svijeta.
Stoga je teško očekivati da će država u kratkom roku ponuditi nešto više od APN-ovih poticaja u vidu subvencije kamatne stope na ograničenom tržištu nekretnina na kojem cijene nekontrolirano rastu i time umanjuju učinak ove načelno dobre mjere.
Problem stambenog zbrinjavanja kod nas u Dubrovniku je posebno izražen i specifičan, ne samo kada su u pitanju mlade obitelji, nego i različiti deficitarni kadrovi kao što su liječnici, profesori, policajci te branitelji i socijalno ugrožene kategorije građana. Ovdje je sve navedeno problem, i za niti jednu spomenutu kategoriju ne možemo reći da je njeno pitanje sustavno i kvalitetno riješeno.
I danas imamo ogroman broj mladih i mladih obitelji koje beznadno pokušavaju riješiti stambeno pitanje, branitelji umiru čekajući na dodjelu zemljišta, bolnica grca u problemima zbog nedostatka stručnog kadra, na policajce i njihovu važnost za zajednicu su svi zaboravili, a lista socijalno ugroženih koji čekaju da se riješe sporovi oko korištenja gradskih stanova je svaki dan sve veća.
Osnovna obilježja većine do sada provedenih modela stambenog zbrinjavanja su stihija, ne konzistentnost, ne transparentnost i ne postojanje dugoročne strategije, bez obzira tko provodio te mjere, Grad ili država. Jedino što donosi ovakav pristup je gubitak povjerenja kod svih onih koji godinama pokušavaju, čekaju i nadaju se.
Jer kako mladi neće biti razočarani i odlaziti kad su cijene kvadrata astronomske, a mi u 30 godina izgradimo manje od 60 stanova po poticajnom modelu, koje su na kraju mnogi koji su zaista u potrebi propustili dobiti radi nesporazuma oko jednog ili dva nebitna papira u šumi dokumentacije?
Kako branitelji neće biti frustrirani kada znaju da među njima postoje oni koji su se debelo okoristili dok im suborci umiru čekajući da riješe statusna pitanja?
Kako ćemo biti ozbiljan i prepoznatljiv sveučilišni centar kada je sveučilište odlučilo riješiti stambeno pitanje samo desetorici profesora, koji su na poklonjenoj zemlji izgradili stambene zgrade za sebe i članove svojih obitelji, a ostatak prodali po vrtoglavim cijenama, umjesto da se u tih 30 izgrađenih stanova smjestilo njihovih 30 kolega sa svojim obiteljima?
Dok svi gore navedeni koji trebaju biti glavna snaga i zadnja crta u obrani identiteta ovog Grada čekaju na rješenja, nekretninski biznis cvijeta, a stanovi se prodaju po nikad većim cijenama malom broju onih koji to sebi mogu priuštiti i kojima to u pravilu nije jedina nekretnina, nego jedan od stanova ili apartmana za iznajmljivanje.
Sve napisano ima za cilj prvenstveno potaknuti na žurnu raspravu o budućim modelima stambenog zbrinjavanja, a ne služi kao kritika svega onoga što je do sada napravljeno, jer nije sve tako crno, niti je baš sve što se do sada napravilo toliko loše. No, može se puno brže, puno bolje i puno više. Grad konačno ima registar svoje imovine i krajnje je vrijeme da se s istom počne sustavno raspolagati i koristiti njen potencijal.
Brojna su zemljišta u vlasništvu Grada, ali i Zaklade Blaga djela i brojnih drugih institucija pogodna za rješavanje ovog pitanja, a upravo svi oni bi se trebali uključiti u raspravu i rješavanje ovog gorućeg problema, jednako kao i dubrovački građevinski poduzetnici s kojima se mogu razviti zajednički modeli izgradnje stanova po poticajnim i prihvatljivom cijenama.
Vjerujem kako će gradska uprava uskoro sazvati tematsku sjednicu na kojoj ćemo otvoreno i konstruktivno raspravljati o ovoj temi i donijeti, brza, kvalitetna, održiva i strateška rješenja – napisao je gradski vijećnik Maro Kristić.
foto:ilustracija
