Bile su to dvije granate. Samo dvije, koje su tog kobnog dana 3. kolovoza 1995. nakon dugog zatišja ponovno posijale smrt civila. Tri mlada života zauvijek su se ugasila na kupanju na stijenama u Zatonu, a troje naših sugrađana, koji su tek zakoračili u zrelost, teško je ranjeno. Podsjetile su nas te nasumično ispaljene granate da usprkos dužem primirju rat još nije gotov, a sirene su se opet oglasile.
Uoči VRO Oluje na južnom dubrovačkom bojištu 1995. počeo je novi napad Vojske Republike Srpske, koja je topnički napala Kupare, a u dubrovačkom primorju Orašac i Zaton, gdje su dvije granate pale na kupalište Klačine-Bat u Velikom Zatonu.
Od eksplozija je poginulo troje mladih Dubrovčana, Orsat Domaćin (1976.), Danijela Spajić (1970.) i Frano Goić (1971.), a troje Lukša Pavličević, Romana Tomić i Nikša Matić teško su ranjeni. Istog dana Vojska Republike Srpske napala je i zračnu luku te niz konavoskih sela. Ukupno je na dubrovački kraj ispaljeno 40 granata.
Napad je bio izveden u skladu s najavom predsjednika RS-a Radovana Karadžića da će VRS za odmazdu napadati hrvatske gradove. Sutradan, 4. kolovoza, Hercegovački je korpus napadao topništvom cijeli dan. Uz položaje HV-a, tučena je i zračna luka, sela Čilipi, Močići, Orašac, Zaton, Mokošica, Pobrežje, Brgat, Mandaljena, te hercegovačka Ravno i Ivanica. Znatno je oštećena župna crkva u Mokošici i više kuća u tim selima.
Dok je prethodni bio odmazda za Drvar, ovaj i napadi idućih dana bili su odmazda za hrvatsku vojno-redarstvenu akciju “Oluja”, što je u izjavi za Radio Trebinje potvrdio predsjednik Ratnoga štaba Trebinja Božidar Vučurević.
Trećega dana napada, 5. kolovoza, VRS je topništvom napadao položaje HV-a u pograničju i bombardirao Orašac, Novu Mokošicu, Gornji Brgat i zračnu luku. Ni u jednom trenutku nije došlo do pokretanja pješačkih i drugih snaga VRS-a na bojišnici. Idućih dana, tj. do 9. kolovoza, nije bilo napada na civilne ciljeve, kada su opet napadnuti Orašac i Zaton.
Napade su postrojbe Južnoga bojišta dočekale pripravne i pristupile provedbi obrane po planu “Maestral”. Pred početak “Oluje”, 3. kolovoza, Zapovjedništvo Južnoga bojišta stavilo je postrojbe u najviši stupanj pripravnosti.
Po zapovijedi Ministarstva obrane RH, provedeno je ojačavanje domobilizacijom ljudstva. Domobilizirane su postrojbe do 6. kolovoza zaposjedale obrambene položaje, a kao pojačanje je 9. kolovoza stigla 144. br HV-a.
Topnički napadi u okolici Dubrovnika nastavili su se kroz cijeli kolovoz, pa je tako 12. kolovoza 1995. zapamćen kao jedan od najtežih ratnih dana. No to je bio tek početak. Hercegovački je korpus sve do 1. rujna, tj. 21 dan, svakodnevno topništvom napadao položaje HV-a od granice s Crnom Gorom do Ravnog, te civilne ciljeve u dubini dubrovačkoga područja. Izvršeno je i pet jačih pješačkih napada VRS-a na položaje HV-a. Nakon 1. rujna nastupilo je zatišje. Idućih mjesec dana paljba VRS-a po položajima HV-a bila je slabog intenziteta.
Izvor: JAKŠA RAGUŽ, Dubrovnik i dubrovačka bojišnica 1995. godine ČSP, br. 3., 597.-616. (2015)
