Naša čeljad i naši Ljudi Nazbilj dolaze u prvi plan vikendom, tada je sve sporedno u odnosu na njihove uspjehe i postignuća. To su mladi ljudi koji se trude, završavaju fakultete, rade u struci, doprinose zajednici svojim znanjem i unaprjeđuju je. “Znanje je moć” svaki put ima smisla kada svjetlo dana ugleda priča u kojoj je u fokusu mlad i uspješan čovjek. Nikša Sentić je možda već pomalo poznato lice jer dolazi iz medija, ali donosimo njegovu priču od fakulteta do posla.
Na nagovor prijatelja upisao je Medije i kulturu društva i završio sve u roku.
– Rođen sam kao vrlo mlad, davne već sada 1987. godine. U vrijeme bez interneta, tableta, mobitela, kada je Commodore bio čudo tehnike, a floppy disketa revolucija spremanja podataka. Dijete sam Dubrovnika. Osnovnu i srednju školu (Ekonomska i trgovačka škola) sam ovdje završio. Upisao sam Ekonomski fakultet na Sveučilištu u Dubrovniku, no to nije bilo to. Na nagovor prijatelja upisao sam Medije i kulturu društva, prvo preddiplomski, zatim i diplomski studij Odnosa s javnošću, završio sve u roku i mogu reći da radim u struci.
Opiši nam malo svoj poslovni put, od fakulteta do posla. Je li bilo teško pronaći posao u struci?
-Prvi poslovni koraci u struci su bili već tijekom studija. Prvo na portalu Kenova tijekom preddiplomskog studija Mediji i kultura društva, gdje sam se prvi puta u praksi susreo s pisanjem vijesti za portal, praćenjem događanja i izradom video priloga. Sve me to na neki način pripremilo za ono što je slijedilo. Od svih vrsta izvještavanja tada me najviše privlačila televizija. Tako sam se na preporuku prof. Đorđa Obradovića prijavio za posao na Dubrovačkoj televiziji te sam cijeli diplomski studij proveo radeći puno radno vrijeme na „kraljici medija“. Stoga mogu reći da mi nije bilo teško pronaći posao u struci. Je li to bila slučajnost, ne znam, ali mislim da tko traži posao i pronađe ga.
Radio si kao novinar na televiziji, to je podrazumijevalo dosta terenskog rada, ažurnost, ostvarivanje kontakata i pronalaženje dobrih priča. Kakvo ti je to iskustvo bilo i što si sve naučio?
-Televizija je izrazito kompleksan medij što se tiče tehnologije, kolegijalnosti i samog novinarskog rada. Ono što sam prvo naučio i što ću uvijek govoriti jest da bez dobre ekipe, kvalitetnih ljudi, taj je posao izuzetno teško raditi. Ovim putem pozdravljam moju ekipu s televizije, uvijek su tu bili za mene i hvala im na svemu. Da, ima tu terenskog rada, ali ima i uredskog. Osobito kada morate napisati priloge pa ih onda montirati. U početku ste imali montažere za sve, ali s vremenom novinari su sami počeli slagati vlastite priloge. Što ponekad zna biti dobro jer samo vi znate što točno u kojem momentu želite da se vidi na ekranu. Teren je posebna priča. Tu ste među ljudima, stalno je neki šušur, dobivate svako malo nove informacije, a i ljudi vas počnu prepoznavati po ulici. Drugo što sam naučio je bilo to da te ne smije biti sram uzeti telefon i probati doći do informacije ili sugovornika. Deset poziva, deset poziva. Nema odustajanja. Naravno, isto tako pitati sugovornika pred mikrofonom sve što je bitno. Zahvaljujući tome brojne kontakte sam ostvario, a ponekad i zaboravim čije sve brojeve imam u mobitelu (smijeh).
Što ti je u sklopu televizije bilo najlakše, a što najteže raditi, neka priča ili prilog koji te možda na neki način „pogodio“, da si se možda poistovjetio sa sugovornikom ili sugovornicima?
-U samom početku mog rada na televiziji, dobili smo naputak da radimo priču crne kronike, bila je u pitanju tragična smrt u jednom malom mjestu. Nikad neću zaboraviti osjećaj koji sam imao. Morate doći među ljude s mikrofonom i postavljati pitanja stanovnicima i prolaznicima o tragičnom događaju. Grozan osjećaj. Nikada to nisam zaboravio. S druge strane bilo je toliko dobrih i toplih priča da spomenuti događaj morate staviti po strani. Bilo je i situacija kada smo uspjeli pomoći nekome, i kada vam taj netko kaže hvala, tada je cijeli svijet vaš. Za to je vrijedilo. Ili kada vas sretne netko na putu i vikne: „Ej mali, dobro ti je ono bilo..!“. U takvim situacijama taj je posao izrazito zahvalan. Kao što sam već spomenuo, i radi ljudi s kojima radite. Jer televizijski posao je timski. U paru ste s onim tko je iza kamere. Zajedno stvarate priču, ideje kako napraviti nešto najbolje moguće. Ponekad ste s tim ljudima po cijele dane zajedno, a nekada i danima. Dijelite sve s njima, jednostavno postanu dio vas.
Nakon novinarstva put te naveo na rad u odnosima s javnošću, odnosno u Ured za medije Dubrovačke biskupije. Kakvo je to iskustvo bilo?
-U našem gradu rijetko se otvore prilike za rad s „druge strane“, tako da sam smatrao to prilikom koju ne bih trebao odbiti. Iskreno, trebalo mi je vremena za prilagodbu jer treba prebaciti mentalni sklop novinara u PR-ovca. Tu sam uvidio i koja je razlika kad netko poslije novinarstva prijeđe u odnose s javnošću i kada se prvo počne baviti PR-om. Sada ste vi ti koji kolegama dajete informacije i razumijete kako izgleda njihov dan pa im nekad malo više i popustite kada traže informacije. Rad u Dubrovačkoj biskupiji mi je također ukazao i kako izgleda raditi u jednoj složenoj organizaciji, u kojoj se izrazito poštuje hijerarhija i protokol. Nešto što kada ste novinar ne možete previše doživjeti. Svakako sam puno naučio i od voditeljice Ureda Angeline Tadić, koja me naučila brojnim stvarima vezanim uz posao kako Ureda tako i odnosa s javnošću. Znalo je biti zahtjevno jer je biskup mons. Mate Uzinić izrazito medijski aktivan, a uz dubrovačke medije i publiku, prati ga cijela Hrvatska. Tako da bi znali dobiti nekad i desetak medijskih upita, od lokalnih pa do nacionalnih medija, ali svi bi na vrijeme dobili traženo.
Jesi li uspio u tome periodu održati dobar imidž biskupije, odnosno odgovoriti na sva novinarska traženja i približiti javnosti rad Dubrovačke biskupije?
-Jesmo li održali dobar ugled biskupiji? Pa vjerujem da jesmo, mislim da je to na javnosti da prosudi. Ono što mogu reći sa sigurnosti jest da je transparentnost uvijek bila na prvom mjestu. Mislim da je to nešto što je rezoniralo i sa samim biskupom Uzinićem, koji je uz ostalo uveo i objavljivanje godišnjeg financijskog izvješća na službenim stranicama Dubrovačke biskupije. Što je svakako pozitivan primjer približavanja javnosti samog rada biskupije.
Često se zna reći kako su novinari i PR-ovci u nekakvom sukobu zato što onaj tko radi u odnosima s javnošću uvijek nastoji svoju organizaciju/tvrtku prikazati u najboljem svjetlu, a novinar traži „istinu“ i realno stanje, ti si iskusio rad i na jednom i na drugom polju, kakva su tvoja razmišljanja?
-Kako sam već bio spomenuo prije, nije isto kada osoba prijeđe iz novinarstva u odnose s javnošću i kada se netko samo bavio PR-om. Naravno, imidž vašeg poslodavca je uvijek na prvom mjestu i to je nešto što se ne smije zapostaviti. Vaš je posao transparentno pružiti sve informacije. Ako ste se već bavili novinarstvom, uvijek ćete imati određeni senzibilitet za bivše kolege, osobito što se tiče rokova. Potrudit ćete se što prije da im odgovorite na upite. Barem smo se mi tako trudili. Iako se to nekad može obiti od glavu, no ja takvih iskustava nisam imao. Dubrovnik je mali grad, svi se znamo i uvijek postoji poštovanje među kolegama, ma s koje god strane mikrofona, objektiva ili pera stali.
Trenutno radiš u Centru za mlade, odnosno u Udruzi si Maro i Baro, a djeluješ i u sklopu Informadura. Možeš li mi opisati što je tvoj posao?
–Informadur je projekt Udruge za mlade Maro i Baro kroz koji se trudimo pružiti mladima sve informacije o prilikama, stipendijama, novostima i događanjima. Trenutno vodim stranicu Informadur.com, radijsku emisiju „Ura od Informadura“ i društvene mreže Informadura. Uz to, s obzirom na iskustvo, bavim se i odnosima s javnošću Centra za mlade Dubrovnik. To jest za sve udruge koje djeluju unutar Centra. Kada one imaju neki projekt oko kojeg im je potrebna pomoć za promociju i PR tu sam na usluzi.. Već smo imali nekoliko projekata, kao što su bili Dani novomedijske umjetnosti udruge UR Institut koja se sastojala od izložbe i radionica, a evo uskoro će se održati i Lokalna akademija političkog razvoja Udruge za razvoj civilnog društva Bonsai. Šarolik je posao, ali je među ljudima i to je ono što volim.
Voliš i fotografirati, kakva fotografija te zanima i što te inspirira?
-Nisam sad neki veliki fotograf, kako me posao „primorao“ na korištenje fotoaparata malo sam počeo izoštravati oko za neke detalje. Na kraju ipak mi je najdraže mobitelom napraviti fotku. Nisam od nekih velikih objava, zapravo sam Instagram profil otvorio kako bi tu i tamo stavio neku fotku koja mi ima smisla. Uglavnom su fotografije prirode. Možda mi je najdraža od svih fotografija starog čekića s mjendulima. Podsjetila me na djeda i djetinjstvo pa sam odlučio da je to nešto što treba „ukrasti“ objektivom. Izrazito poštujem ljude koji se bave fotografijom, kada vidim što rade i kakve slike ostvare, uh, čisti “respect”.
Iskusio si različite medije – radio, televiziju, portal, a tu je i fotografija koju također možemo nazvati kao medij koji slikovito prenosi informaciju, koji od njih ti je najdraži i gdje sebe najviše pronalaziš?
-Svaki od njih me pratio u nekom životnom razdoblju. Zanimljivo je kako mi radio nije bio previše zanimljiv tijekom studija, nekako sam ga ignorirao, smatrao sam da je za ljude koji vole puno pričati. Uvijek sam bio od onih koji više slušaju, a manje govore. Ali nikad ne reci nikad, pa tako danas vodim radijsku emisiju i mogu reći da mi je zabavno. Osobito kada se zaplete jezik, hahaha. Svi su mi dragi, možda bih dao malu prednost televiziji, a opet kada fotkom uhvatite neki wow detalj… Ne znam, teško mi se odlučiti. Sigurno je da su svi obilježili moj rad i život.
Ostao si u gradu, radio si na različitim poslovima, mlad si, jesi li pomislio nekada na odlazak u neki drugi grad, zemlju? Želiš li ostati u Dubrovniku?
-Zaista sam puno poslova radio prije onoga u struci; svirao u bendu, konobario, radio u kazalištu. Prošle godine sam čak i nastupio u predstavi. I to u „Adamu i Evi“, bio sam dio benda koji je svirao uživo pjesme na koje su glumci plesali i pjevali. Super avantura sa izrazito zabavnom ekipom. Nadam se da će se predstava još koji put reprizirati. Otići u drugi grad i nisam previše promišljao. Obično sam tip koji nakon dugo godina donese neku drastičnu odluku. Dugo godina mi je bila Amerika na pameti, tijekom jednog putovanja mi se čak i ukazala prilika za posao, ali malo sam ipak bio premlad za to. Nije mi žao, volim život u Dubrovniku. Tu mi je sve i djevojka koja se vratila u grad nakon studija nutricionizma. Za sada ostajemo tu.
Radiš trenutno s mladima, što smatraš kako bi trebalo poboljšati i možda na tim stvarima raditi malo više?
-E, to je pitanje na koje bih i ja volio naći odgovor. Jako je teško danas zaintrigirati mlade s nečim što nije trenutno. Oni su odrasli u dobu koje se bavi trenutkom i instant informacijom. Mi kao mlađi morali smo istraživati za dobiti neku informaciju, a danas je to na dodir prsta sve daleko. Trudimo se u Centru doprijeti do mladih što više, za sada imamo rezultata. Trenutna situacija s koronom ima svojih prednosti i mana. Mana je naravno što se ništa ne može organizirati za veći broj ljudi, ali prednost je što se sve bilo održavalo online. Mladi su se malo zasitili ekrana i dobro im dođu radionice i druženja, kakve recimo imamo kroz program Zajednice tehničke kulture i društvene večeri Udruge Maro i Baro. Također smo ostvarili suradnje sa školama od kojih su neke programe Centra uvrstili i u vlastite. Spajamo se s obrazovnim ustanovama, a to je svakako dobar put za ukazati mladima kako postoji mjesto na kojem mogu ostvarivati vlastite potencijale.
FOTO: Privatni album
