Dragan Bursać profesor je filozofije i sociologije, ali prije svega on je novinar. I to novinar, koji je izabrao govoriti samo istinu. Grad u kojem živi, Banja Luku, morao je, zbog prijetnji, dvaput napustiti, ali opet se vratio i nastavio pisati. U Dubrovniku je predstavio svoju treću knjigu Žuta kabanica, koja govori o žrtvama, ratnim zločincima, ali i herojima rata u Bosni i Hercegovini. Iznimno upućen u aktualnu situaciju u BiH, Crnoj Gori i Srbiji, Bursać na moje pitanje o mogućnosti skorog rata u regiji odgovara: Volio bih da sam paranoik i da se ništa od onoga što ja govorim ne ostvari, ne mogu Vam, s bezbrižnim osmijehom svojih roditelja iz 1986., odgovoriti da rata neće biti.
Bursać je u Teatru Lero predstavio svoju treću knjigu Žuta kabanica. U svojoj prvoj knjizi PTSP spomenar opisao je vlastito ratno iskustvo. U drugoj Čekajući Dylana Doga u Srebrenici ispričao je cijeli niz potresnih priča o žrtvama genocida, kojima je dao ljudsko lice i sudbinu. Na neki način postao je glasnogovornik onih koji više nemaju svoj glas.
-Nisam nikada imao namjeru to raditi, ali toliko je žrtava, toliko je neispričanih dostupnih priča i podataka da to jednostavno ne mogu ignorirati. Živim u Banja Luci, koja je 50 kilometara od najveće masovne grobnice nakon 2. svjetskog rata. Ne mogu sebi dozvoliti da se, kao ozbiljan novinar, pravim da ta grobnica i taj zločin ne postoje.
S druge strane 100 tisuća, što mrtvih, što nestalih u ratu u BiH zaslužuju da se o njima govori. Mi dosad, od tih 100 tisuća, imamo priču o njih tek 1 500, a gdje su svi drugi. Smatram da svaka žrtva zaslužuje da joj udahnemo život, barem kroz sjećanja.
Kako dolazite do priča i podataka?
Na sve moguće i nemoguće načine. Kad bi se u onom hegelijanskom smislu povijest sad prestala zbivati, kad ništa novo ne bi nastalo, imao bih materijala za pisanje narednih 10 godina. Najčešće mi se obraća rodbina nestalih. Neke podatke pronađem u sudskim spisima, neke u forenzičkim nalazima. Preko tih nalaza dolazim do prezimena i ljudi. Nažalost toliko tog materijala imam da fizički ne stignem sve napisati. Dosad sam objavio samo desetinu. No jako je važno imati izjavu živog svjedoka, člana obitelji žrtve. To je vrjednije od svih kronoloških zapisa. Vjerujem da moje kolumne žrtvi, koja je u dokumentaciji samo broj, daje ljudsko lice i sudbinu. Problem je što nam svjedoci pomalo nestaju i uskoro neće više biti nikoga tko će moći prenijeti priču. Na meni i mojim suvremenicima je da što više i brže skupljamo ta sjećanja jer onih 98 000 ubijenih zaslužuju barem jednu suvislu rečenicu.
Najviše se bavite zločinima koje su počinili Srbi. Zašto?
Mnogi me to pitaju. Sve podatke, koje dobijem, pretačem u tekstove, bez obzira na nacionalnost. No, povijesna i matematička činjenica je da je vojska bosanskih Srba napravila najviše zločina. Najviše je žrtava nastradalo od velikosrpske, četničke ruke. Oni sami sebe nazivaju četnicima i nema potrebe da tu nešto ja ublažavam. Žrtva meni nije ni hrvatska, ni srpska, ni bošnjačka. Novinarsku nagradu European Press Prize 2018. dobio sam za kolumnu Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica, a riječ je od dječaku srpske nacionalnosti. Nikad nisam ulazio u bilo kakvu priču s podatcima da bih pisao protiv ili za Srbe, Hrvate ili Bošnjake. Otkrivam sudbine ljudi, a zašto je među njima najmanje Srba, a najviše Bošnjaka, to je valjda svima jasno. Agresiju na Bosnu i Hercegovinu izvršila je službena srpska vojska preko JNA i paravojnih postrojbi i oni su ubili najviše ljudi.
Izdali ste novu knjigu, njezina je tematika ratna, slična kao i u prethodne dvije. Što nam ona donosi?
U odnosu na knjigu Čekajući Dilan Doga u Srebrenici, kronološki je starija. Opisuje događaje iz srpnja, kolovoza i rujna 1992. u sjeverozapadnoj Bosni, u Prijedoru, Sanskom mostu…i to zato što je to razdoblje i taj dio BiH, po meni, početak genocida, odnosno početak te genocidne namjere uništavanja stanovništva na određenom teritoriju, konkretno Bošnjaka u Bosanskoj krajini. Ova je knjiga neophodna da bi se napravio taj kontinuitet.
Zašto naslov Žuta kabanica?
U knjizi se nalazi jedna priča, koja se prepričava, ali nikad nećemo saznati je li ona istinita. Navodno je jedan lokalni Srbin od forenzičara, koji su tražili masovne grobnice, tijekom velikog nevremena, dobio žutu kabanicu i kao zahvalu za taj čin ljubaznosti pokazao im je gdje je Tomašica, najveća masovna grobnica u Europi, nakon 2.svjetskog rata.
Metaforički se naziv knjige veže na tu priču, hoće reći da je vrijeme da komšije napokon progovore. Te komšije dobro znaju gdje su masovne grobnice, ne samo sekundarne nego i tercijarne. Dakle ljudi su nakon smrti doslovno uništavani. Živi članovi obitelji za njima i danas tragaju. Zato sam u ovoj knjizi i zapisao da onog trenutka kada netko napravi u Banja Luci predstavu koja će se zvati Žuta kabanica u kojoj će taj glumac nositi žutu kabanicu i zatražiti oproštaj, govoreći gdje su grobnice, mi možemo početi govoriti o nultoj točki početka pomirenja.
Pisao sam o tome na metaforičkom nivou. I upravo kad je knjiga izašla, u medijima se pojavila istinita priča, koja je nadišla svu metaforiku. U dvorištu obiteljske kuće u Brčkom ispod fontane, otkrivena je grobnica Bošnjaka ubijenih u Srebrenici. Čovjek, liječnik, koji ih je tu pokopao opravdavao se da je on vježbao na tim tijelima i ponašao se kao da bi mu još trebali biti zahvalni što je on bio lokalni dr. Mengele, bez imalo savjesti. Tako da zapravo nikad ne možete napraviti ni metaforu o komšijskoj šutnji jer je realnost još strašnija.
Kad iz Hrvatske na daljinu, kroz medije promatram Banja Luku, čini mi se kao da je taj grad i dalje uporište one mržnje i agresije koja je potaknula rat. Je li to tako?
Živim u Banja Luci, ali zbog prirode svog posla slabo se fizički krećem po gradu i ne mogu baš govoriti o atmosferi. Čini mi se da se i u Banja Luci mijenja atmosfera. U zadnje vrijeme dosta mi ljudi prilazi i govori: svaka ti čast za ono što radiš. To mi se prije dvije, tri, pet godina ni u ludilu ne bi dogodilo. Razloge mogu nagađati, ali ih sigurno ne znam. Blago je reći da je ta sredina još daleko od normalne ili da se suočila s prošlošću. Ne samo da se i dalje negiraju zločini, nego se događa baš suprotno trijumfalizam, uživanje u počinjenim zločinima. Gledajući iz te perspektive Banja Luka je svjetlosne godine daleko od normalne sredine. Pogotovo za posao kojim se ja bavim. Pogotovo, ako ne šutite.
Prijete Vam?
Prijete mi na dnevnoj bazi, a dva sam puta morao napustiti Banja Luku jer mi je na vrata došla policija i rekla kako ne mogu garantirati sigurnost meni i mojoj obitelji. To je bilo 2017. kad sam napisao tekst Slavi li Banja Luka srebrenički genocid? Oni su te godine imali namjeru 11. srpnja napraviti vojnu paradu i slaviti oslobođenje Srebrenice.
Imaju li ljudi u Republici Srpskoj Internet? Kako je moguće da kraj toliko dostupnih informacija većina ljudi i dalje vjeruje u velikosrpsku “istinu”?
Psihološka samoobrana. Njih istina ne interesira. To je sistem ispranih mozgova i tu je svaki racionalan pokušaj razgovora s iracionalnim bićima osuđen na propast. Nemojte ni pokušavati nekoga od tih ljudi privesti racionalnosti. Njih to ne interesira.
Kako onda dalje?
Postoji i napredak i način na koji bi se to moglo napraviti. To je rad s djecom i promjena obrazovnog sustava. Kad bismo odmah sad počeli raditi s djecom od 4 do 8 godina, oni bi za 10-12 godina mogli biti normalne jedinke. Znači ako bi sad počeli raditi s njima, negdje 2036. možemo očekivati generaciju koja može donijeti promjene u to društvo i to je pod idealnim okolnostima. Nisam neki optimist. A zašto? Pa postavlja se pitanje tko će tu djecu učiti? I ono malo kvalitetnih nastavnika koji su tu živjeli, otišlo je vani trbuhom za kruhom.
No događa se i nešto drugo. Ljudi se raseljavaju. Odlaze raditi u Hrvatsku, Sloveniju, Austriju… i tamo se emancipiraju u civiliziranim sredinama, dolaze u dodir sa stvarnošću pa pomalo počinju shvaćati. Puno mladih, koji su bili zadojeni četničkom ideologijom, sad radi na Korčuli, u Dubrovniku… i kad se vrate poprilično su produhovljeni i drugačiji.
Rezolucija o genocidu u Srebrenici, koju je nedavno izglasao UN, u Srbiji i RS-u podigla je tenzije. Što Vi o tome mislite?
To je civilizacijski čin koji se davno trebao dogoditi, a da je bilo pravde, upravo su vođe Srba trebale to pokrenuti i biti sponzori te rezolucije, prije 15 – 20 godina. Vidjeli smo da se to nije dogodilo, već su Vučić i Dodik rezoluciju prozvali izmišljotinom i lagali narod da ih netko pokušava proglasiti genocidnim narodom.
Kako komentirate crnogorsku rezoluciju o Jasenovcu?
To je jedna inat rezolucija, koja nema nikakve veze sa žrtvama Jasenovca. Najveći apsurd je što su tu rezoluciju pokrenuli crnogorski neočetnici, a činjenica je da su upravo četnici izručivali svoje sunarodnjake Srbe ustašama u logor Jasenovac. Ti ljudi nemaju pojma ni o povijesti, ni tko je gdje stradao. U toj rezoluciji odjednom pojavljuju i logori Dachau i Mauthausen, ma kakve to veze ima s Jasenovcem. Ako su već mislili praviti rezoluciju nad srpskim žrtvama, zašto nisu spomenuli logor Jadovno, Staru Gradišku? Vidite da je to neka inat rezolucija, koja ne znači ništa. I ono najbitnije, ta rezolucija nije prošla u srbijanskoj skupštini.
Srbijanskom parlamentu nije palo na pamet da usvoji takvu rezoluciju kako ne bi pokvarili odnose s Hrvatskom indirektno i EU direktno. Odnosno da ne bi zaustavili priljev novca iz Brisela, a Crnogorci su iskorišteni kao srbijanski kmetovi, pošto se s ovom vlašću tako i ponašaju. To i jesu. Oni su podmetnuli za Vučića leđa, vratove, a bome i obraz. Odmah su popili šamar iz Brisela. Država koja je 2020. bila na korak do ulaska u Europsku uniju, izmjenom vlasti, pošla je 7 milja unazad prema Moskvi i prema Beogradu. Ne možete zabraniti ljudima da srljaju u svoju propast, rekao bi moj prijatelj Andrej Nikolaidis. Oni to rade dobrovoljno, i asimilacija Crnogoraca u Srbiju je dobrovoljna. Građanske opcije u Crnoj Gori su potpuno uspavane i pogubljene. Događa im se sukob ega i sukob malih razlika, što srbijanska vlast i srpska crkva koriste. I onda, na žalost, imamo četničkog vojvodu na čelu skupštine Crne Gore i tu rezoluciju koja je potpuna sprdnja, prije svega, sa žrtvama Jasenovca.
Nedavna parada kadeta srpske vojske u Prijedoru, neobjašnjiv je propust institucija BiH i vrlo jasna poruka Srbije. Što Vi o tome mislite?
Zamislite Vi bilo gdje u svijetu, recimo u Varaždinu, da paradira rumunjska vojska. To bi vjerojatno bilo nemoguće. Te vojnike, koji su došli u Prijedor, netko je zaustavio na granici pa ih je pustio da uđu BiH pa ih je pustio da prođu 400 kilometara kroz BiH pa da se formira kolona, pa paradni vod pa da paradiraju pa da opet sjednu u autobus, voze se 400 kilometara i prijeđu granicu. To je cijeli logistički pothvat, to nije slučajnost. Na kraju se ispostavilo da su čelni ljudi BiH potpisali dokumente, koje im je Vučić dao, i kojim su to dozvolili. Zašto su to potpisali? I kakav je to diletantizam upravljati državom tako da šarnete potpis na bilo koji dokument. I onda se oni pravdaju da su to bili vojni kadeti, a ne vojnici. Pa najbolje da su došli vojnici s tenkovima. To su ljudi kojima ja ne bih dao da vode ni mjesnu zajednicu.
Kad se malo sagledaju sva ta događanja u regiji, osobito u svjetlu ruske agresije na Ukrajinu, mislite li da nam slijedi još jedan rat na ovim prostorima?
-Volio bih da sam paranoik i da se ništa od onoga što ja govorim ne ostvari, ali ne mogu Vam s bezbrižnim osmijehom svojih roditelja iz 1986. reći rata neće biti. Znamo mi povijest ovih prostora još od 1914. pa 1939. pa do 1991. Znamo kako se sukobi započinju, ne samo ovdje nego diljem planete. Emotivni dio ne želi vjerovati kako je takvo nešto moguće, međutim postoje sile mraka, pogotovo u ovoj konstelaciji u svezi s agresijom na Ukrajinu, pogotovo u vezi s Putinovom željom da se otvori drugi front. On više ne bira, pokušava u Moldaviji i naravno na Zapadnom Balkanu pa gdje mu se posreći. Znamo da Milorad Dodik jednom mjesečno ide u Moskvu ili Sankt Peterburg po instrukcije, pa ne priča s Putinom o zelenim tehnologijama i borbi protiv korupcije. Očigledne su neke stvari, pogotovo u današnje digitalno doba, a oni se ni ne trude da nešto sakriju. Meni često Dodik izgleda kao oficir za vezu između Moskve i Brisela.
Trebamo biti svjesni da mnogi mladi ljudi iz Republike Srpske, dok mi sad ovdje razgovaramo, ratuju u Ukrajini na strani Rusije. To su mladi iz Banja Luke, Prijedora iz Bratunca, iz Foče… Kompletna 10 padobranska bojna je popunjena kadrom iz entiteta Republike Srpske i Srbije, ali puno više iz Srpske. Sanja Vulić iz Dodikove stranke, prije neki dan u intervjuu rekla je, parafraziram: sa šapatom na usnama molimo se za naše najbolje dečke koji ratuju u Rusiji. Ti ljudi dolaze na dopuste u RS i do zuba su naoružani. Oni već imaju ratno iskustvo i tko zna za što su spremni. To nisu mladi regruti u vojarnama, nego psi rata, plaćenici. To su činjenice s kojima treba baratati kad razmišljate je li moguć rat na ovim našim prostorima.
Jeste li se ikad uživo susreli s Miloradom Dodikom?
Susreo sam se s njim uživo, razmijenili smo par riječi. Blago rečeno, on nema dobro mišljenje o meni, a ni ja o njemu. Ali s druge strane, ono što Dodika razlikuje od drugih u RS-u je to da je on konvertit s mentalitetom seoskog varalice. U prijevodu to znači da je on kao jukebox. Ubacite novce i on će biti sve što hoćete samo da ostane na vlasti. Ne smije se zaboraviti da su njega Amerikanci doveli na vlast. On je bio američki projekt od 1996. Za njega je Madeleine Albright rekla da je dašak svježeg vjetra na Balkanu. Dakle nisu njega neočetnici doveli na vlast nego zapadni demokrati i njihov eksperiment s novim licima. Pa se to svako novo lice izmaknulo kontroli. Ali i dalje je to njegova prednost, za razliku od tzv. opozicije, koji su originalni četnici, jasne ideologije. Dodik može biti sve, po potrebi. Ne treba zaboraviti da je on kompletno srbijansko vodstvo od Koštunice, Miloševića, Tadića… ispratio što u penziju, što u zatvor, što u grob, a on je i dalje na vlasti. On očigledno ima mogućnosti i više instinkta, nego znanja, da pliva u tim vodama. A to vam govorim jer nažalost ima gorih i od njega. Međutim ovo što je sad napravio, počeo igrati s Rusima, to je opasno. Kod Rusa nema izlaska iz tog kola. Možete samo popiti neki čudni čaj ili se poskliznuti s 10 kata.
Puno se u zadnje vrijeme govori o promjeni, ukidanju Daytonskog sporazuma. Što mislite o tome?
Naziv tog sporazuma je Daytonski mirovni prijelazni sporazum. Dakle to je sporazum koji je napravljen da se zaustavi rat i to 1995., a sad je od toga prošlo 29 godina u kojima mi navodno živimo mir. Taj je sporazum trebao biti nulta točka za izradu građanskog ustava BiH, što je utkano u Dayton, i to tako da BiH bude država Srba, Hrvata i Bošnjaka, ali i ostalih Bosanaca i Hercegovaca. Zalažem se za jedinstvenu BiH bez entiteta i bez kantona, s jednim glavnim gradom i građanskim ustrojstvom. Ako ne znaju kako, neka prepišu Ustav Crne Gore, koja, uz sve svoje mane ima, makar bolji ustav. Ako ovako ostane, citirat ću Dodika, s kojim se u ovom slučaju slažem: BiH će biti beskonačna privremenost.
To naravno odgovara Dodiku, Čoviću i bošnjačkim nacionalistima, ali ne odgovara građanima BiH. Pitanje je, žele li građani zaista građansku državu? To ja ne znam, ali trebali bismo provjeriti na referendumu. Mi sami opstruiramo svoju budućnost s Daytonom, kojeg smo implementirali kao ustav. Vrijeme je da evoluiramo.
DRAGAN BURSAĆ rođen je 1975., diplomirao je na Filozofskom fakultetu Banja Luci, gdje i danas živi. Profesor je filozofije i sociologije. Nakon diplome bavi se novinarstvom, kolumnist je raznih dnevnika i portala te od 2021. član P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine. Odlikovan je brojnim priznanjima a neke od njih izdvajamo:
- 2013. Godišnja nagrada UNICEF-a za poseban novinarski doprinos promociji i zaštiti prava djeteta
- 2014. Novinarska nagrada Srđan Aleksić za kontinuirano izvještavanje o marginalnim grupama i razvoju društveno odgovornog novinarstva
- 2017. Priznanje za novinarski doprinos informiranju i promociji ciljeva održivog razvoja u Bosni i Hercegovini od Ujedinjenih nacije Bosne i Hercegovine
- 2018. Evropska novinska nagrada u kategoriji mišljenje za kolumnu Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica objavljenu na Al Jazeera Balkans.
- 2024. Novinarska nagrada „Nino Čatić“
