Napustila nas je JELE SRŠEN, profesorica hrvatskog i engleskog jezika u mirovini, a dirljivi tekst oproštaja s kolegicom i prijateljicom zapisala je prof. Miljenka Tarana:
Krajem 8-og mjeseca 1986. god u hodniku OŠ Nikica Franić susrela sam malu tihu ženu sa dvije malene djevojčice koje su skoro spavale na nogama. Žena je djelovala umorno i sa nekom sjetom u očima. Progovorila je da traži direktoricu za razgovor o otvorenom radnom mjestu. Odvela sam ih u sobu direktorice, predstavila je i otišla.
Kasnije sam doznala da su došle ravno s broda koji ih je doveo s Mljeta. Ta mala, krhka žena imala je nemjerljivu životnu energiju ali sjeta u očima nikad nije nestala.
Voljela je djecu i svoje zvanje. Bila je vrsni pedagog, metodičar i neprikosnoveni poznavalac hrvatskog jezika, pravopisa i gramatike. Bila je i koautor zbirke zadataka Hrvatski ja volim. Uz sve to imala je istančano čulo za prepoznat kvalitetan literarni rad svojih mladih literata koje je podučavala i usmjeravala i dovela mnoge do nagrada na smotrama Goranovo proljeće i Susreti Ivice Kičmanovića. Tako je sa velikim danim znanjem ispratila brojne generacije koje je sigurno neće zaboraviti.
Ali to nije sve, napisala je brojne ljubavne priče koje su joj tiskane, tiskana joj je i knjiga pod naslovom Penelopa nisam. U svom izričaju bila je majstor dijaloga svojih likova bez puno piščeva teksta. Sve ovo čini je dobrim duhom Grada.
Bila mi je čast biti njezin prijatelj. Počivala u miru Božjem.!
