Učim ovih dana intenzivno kako promijeniti svoj stav prema gubitcima, završetcima i prijelazima, svašta mi se nešto skupilo odjednom.
Napunila sam 50 godina i oprostila se s jednom etapom života za koju sam oduvijek mislila da je moje prirodno stanje – beskrajne opcije, beskrajna energija, beskrajno vremena za vidjeti kako ide i predomisliti se…
Mada se u stvari radujem zrelijim godinama, ovaj jubilej donio je cijelu kaskadu gubitaka koji kao da su htjeli reći „Nemoj ovaj prijelaz uzimati olako. Primijeti da više nisi ista, potrebno je redefinirati što od sada želiš i koliko vrijediš.“
Ništa se više ne čini beskrajnim, a život, okruženje i okolnosti lako te gurnu u margine, gdje ti je glavna vrijednost ono koliko si na usluzi drugima. Tipični stereotipi koji se nameću preko 50 je „baka servis“, situirana osoba od koje se očekuje da sa stola podigne račun i da financijski pogura, kućna njegovateljica starijih i nemoćnih, ili obiteljska kućna pomoćnica i kuharica, na primjer.
Mada osobno ne živim ni jedan od tih obrazaca, niotkud se i meni uselio taj osjećaj da vrijedim samo onoliko koliko dajem, i nametnuo obrazac beskrajnog davanja koje sve manje i manje podrazumijeva recipročno primanje i moja očekivanja.
Pedeseta je tako stigla na velika vrata, i kao da je odlučila tome stati na rep. Pokazala mi je sve moje obrasce i natjerala me da preispitam gdje sam u tome svemu ja. A to je iznenada srušilo divnu kulu od karata. Kao rukom, odnijelo je sve osobe i situacije gdje nije bilo ravnoteže.
U šoku i bez puno odgovora, blijedo gledam u taj ogroman znak na kojem piše „Kako želiš dalje?“
Dolaze od ljudi razni savjeti, najčešće nešto u stilu “Sometimes good things fall apart so better things can fall together.” (Marilyn Monroe). Zaista? Dokle, brate? Kad će biti dosta raspadanja i kako da jednom zauvijek ostane nešto dobro. Nije li sad već vrijeme za to?
Koriste svi i onu narodnu “Vrijeme liječi sve rane”… a meni se čini da sve te godine gomilaju iskustva i traume i čine svaki novi gubitak tim veći i opasniji za dušu.
Tu je i manifesto snažnih…
“Naša najveća slava nije u tome da nikad ne padamo, već da ustanemo svaki put (Confucius).
Položila sam ovu lekciju višestruko, pomalo je sad već dosadna… Kroz sve te dekade nataložilo se puno toga i postaje sve teže ustati nakon gubitka, razaznati što je čišćenje prostora za nešto bolje, a što obrazac koji perpetuiram po inerciji.
Trebam novi priručnik. Neki koji su pisale žene koje su uspješno izbjegle živi pijesak bioloških kulturoloških obrazaca “starenja”. I automatskog i reakcionarnog. Trebam novu doktrinu u kojoj put određuje ono što ja želim.
Kako želim dalje…?
Ne znam još, ali naziru se već neko vrijeme elementi slobode, praćenja svoje iskre i osjećaja zadovoljstva, dinamična kreativnost i puno više prisutnosti ovdje i sad, vjere u mudrost života i hrabrosti da se opet iznova slomim i ponovno sastavim iz ničega…
I ljubavi nadasve, one nesebične, ali koja daje samo iz svojih viškova.
Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta.
Previše praznih riječi za prirodan proces starenja. Globalističke besmislice.