12.8 C
Dubrovnik
Ponedjeljak, 25 studenoga, 2024
NaslovnicaKulturaNa današnji dan umro je Ivo Vojnović

Na današnji dan umro je Ivo Vojnović

Ivo Vojnović najznačajniji je naš pisac moderne, začetnik hrvatske moderne drame, gotovo generacija Vlaha Bukovca, za kojeg se u povijesti umjetnosti uvriježila sintagma otac hrvatske moderne. Uzburkan i nimalo uobičajen životni put prošli su obojica.

Vojnović je rođen u Dubrovniku 1857. godine, dvije godine nakon Bukovca. Školovao se u Dubrovniku i Splitu, a studij prava završio je u Zagrebu. Jedno vrijeme bio je sudski i upravni činovnik te je službovao diljem banske Hrvatske i Dalmacije dok nije otpušten s posla. Vrativši se u Zagreb primljen je za dramaturga u Hrvatskom narodnom kazalištu gdje radi do 1911. godine, a nakon toga se profesionalno bavi književnošću. Godine 1914. austrougarska vlast ga je optužila za veleizdaju te biva uhvaćen i zatvoren.

Često je putovao, što prateći književne uzore, što prateći premijere svojih drama. Osim Italije, Francuske, Mađarske i Srbije često je odlazio i u Češku, točnije u Prag, gdje su igrale gotovo sve njegove drame. Naravno da je prilikom tih putovanja posjećivao i Vlaha Bukovca koji je u to vrijeme bio profesor na praškoj Akademiji. Razmjenjivali su pisma i dopisnice, a Vojnović je, kad god bi se našao u Pragu, rado obilazio i Bukovčevu obitelj.

Bukovac je 1918. godine portretirao Vojnovića u Pragu. Bio je to prijateljski poklon s posvetom Dragomu Ivu Vojnoviću, Vlaho Bukovac. Portretira pisca sa šeširom na glavi, lica obasjana sunčevim svjetlom. Poprsje smješta ispred mrljaste, neodređene pozadine, nalik jesenjem lišću u zelenom i smeđem koloritu. Bukovac sliku gradi izrazito linearnim potezima. Portret karakterizira intimni i prijateljski ugođaj, promatraču je jasno da osoba na slici nije neki suzdržani naručitelj svoje reprezentativne slike. Tom prilikom snimljen je i kratki dokumentarni film. Od filma, koji se čuva u kinoteci Filmskog udruženja u Pragu, u Kući Bukovac pohranjeno je tek 6 fragmenata na kojima se vide Bukovac i Vojnović u prijateljskom rukovanju te Bukovac snimljen s leđa dok portretira pisca.

Vlaho Bukovac, Portret Iva Vojnovića, Prag, 1918.

Iste te godine Ivo Vojnović napisao je predgovor za Bukovčevu autobiografiju Moj život i bio je upoznat sa slikarevim nezadovoljstvom redakturom i uređivačkom politikom Boža Lovrića, koji je donio znatne izmjene u Vlahov neposredni govor.

Vojnović je tada zapisao: … Ah! Krasne li priče! … Još! – Još! … Eto, – Vi ne biste vjerovali! – te sam iste riječi izustio malo prije samome sebi, kad sam progutao, – jest, ad litteram progutao! – Moj život našega slavnoga slikara Vlaha Bukovca. Ali u čemu je uživanje starog djeteta, kao što sam ja, još dublje i ljepše bilo, – to je u riječima, koje ti je ova knjiga, s ozbiljnošću iskustva i s ubjegjenjem osjećaja, na koncu šaptala: – ‘a ova je priča ipak istinita!’ Jest! – To je ta knjiga! To je to djelo! Djelo srca i volje jednoga velikoga umjetnika, – našega najvećeg slikara! – koji htjede ostaviti porodici, a time i rodu svome, jedinstveni primjer: – kako mora svak biti neslomljiv u oživotvorenju svojih ideala.

Te 1918. godine Vojnović šalje dopisnicu Bukovcu iz Bolnice sestara milosrdnica iz Zagreba, gdje je često boravio nakon što je teško obolio prilikom boravka u zatvoru. Ovdje dosadno!, žali se tada prijatelju. Ivo Vojnović umro je 30. kolovoza, 1929. godine u Beogradu, a pokopan je u Dubrovniku, na Mihajlu, u pratnji velikog broja građana te svih vojnih i civilnih vlasti.

Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

NJORGANJE