1. listopada 1991. u Dubrovniku i okolici ostat će trajno upisan u sjećanju onih koji su ga doživjeli, a svi se moramo pobrinuti da se nikad ne zaboravi. Tog dana prije 32 godine, malo prije 6 sati ujutro, napadom JNA, rezervista te pripadnika paravojnih srbocrnogorskih formacija iz pravca Crne Gore i BiH počo je napad na dubrovačko područje s kopna, mora i zraka.
Ratna djelovanja na dubrovačkome ratištu, nakon niza manjih provokacija, otpočela su 22. rujna 1991. neprijateljskom minobacačkom vatrom po Đurinićima i Vitaljini, a učestale su i pucnjave pješačkim oružjem po Brgatu. Agresorski topnički napadi primorali su obrambene snage u Konavlima da se 26. rujna povuku do Molunta i Pločica. U to vrijeme Komanda VPS Boka upućuje Kriznom štabu Dubrovnika obavijest o uvođenju pomorske blokade kojom zabranjuje plovidbu izvan crte od rta Bat do rta Pelegrin, a opći napad započeo je jutarnjim satima 1. listopada 1991. godine. Nastojeći uspostaviti potpunu informativnu blokadu Dubrovnika agresor je zrakoplovima raketirao zgradu Centra za obavješćivanje te repetitor i relej na Srđu, što je uzrokovalo prekid telefonskih i oštećenje radijskih veza, a Grad je ostao bez vode i struje. I dok su se pred neusporedivo nadmoćnijim neprijateljem malobrojni branitelji postupno izvlačili, radi izvođenja obrane na užem prostoru, bezobzirno su razarani civilni objekti, a u požarima izazvanima djelovanjem agresora gorjele su tisuće hektara šume. S topovnjače jugo–mornarice 3. listopada zapaljen je nadaleko poznati Arboretum u Trstenom.
Za opći napad na dubrovačko područje angažirane su velike snage od 11.000-13.000 vojnika uz snažnu potporu zračnih i mornaričkih postrojbi. Druga operativna grupa upotrjebljena je od strane neprijateljskog vojnog vrha za izvođenje napadnih djelovanja s ciljem zauzimanja dubrovačkog područja i doline Neretve. U njenom sastavu bile su postrojbe 2. podgorički korpus pod zapovjedništvom generala Radomira Eremije; 37. užički korpus pod zapovjedništvom generala Milana Torbice; 9. vojno pomorski sektor Boka, kojim nakon ubojstva kbb. Krsta Đurovića 5. listopada 1991., zapovijeda admiral Miodrag Jokić. Njemu su podčinjene jedinice 2. TG pod zapovjedništvom generala Branka Stankovića, trebinjska 472. mtbr (pukovnik Obrad Vičić), pripadnici TO Crne Gore (ministar Božidar Babić) i jedinice specijalne crnogorske policije (ministar Pavle Bulatović). Komandno mjesto je prvotno smješteno u Kifinu Selu kod Nevesinja, a kasnije u Trebinju (BiH). Komandu nad ovim jedinicama imao je general Cokić, a od 12. listopada 1991. tu dužnost je preuzeo general Pavle Strugar. Snage 2. OG imale su zračnu potporu dijela snaga RZ i PZO iz baza u Mostaru i Podgorici. Topničku potporu činilo je prosječno oko 120 oružja većeg kalibra te oko 100 tenkova i 50 oklopnih transportera.
Zapovjednik 2. OG general Jevrem Cokić, u zapovjedi za napad naređuje: „Većim dijelom snaga preći u napad glavnim snagama na pravcima: Ljubinje – Zavala – Slano; s. Ljubovo – Ivanica – Čibači i Grab – Dubravka – Molunat, a pomoćnim snagama obezbediti objekte i aerodrom Mostar u dolini Neretve, sa ciljem: uz avio, artiljerijsku i brodsku podršku jednovremenim i energičnim dejstvom razbiti snage na pravcima napada i izbiti na obalu, preseći jadransku magistralu na više mesta na odseku Slano – Prevlaka, blokirati sa kopna i mora Dubrovnik, aerodrom Čilipi i Prevlaku i onemogućiti manevar snaga neprijatelja, a zatim, obezbeđujući se sa pravca Ploče, pristupiti uništenju i razoružavanju okruženih snaga neprijatelja i biti u gotovosti za dalja ofanzivna dejstva u zapadnu Hercegovinu.”
Rok za izvršenje svih navedenih zadaća određen je u trajanju od 4-5 dana, što potvrđuje da su provoditelji agresije imali točna saznanja o malobrojnosti dubrovačkih branitelja.
Nasuprot neprijatelju stali su slabo naoružani pripadnici Narodne zaštite, Policijske uprave, postrojba ZNG Dubrovnik i malobrojni dragovoljci iz sastava Teritorijalne obrane, koji su podnijeli najveći teret i žrtve početkom napada na dubrovačko područje. O težini takvog napada svjedoči činjenica da je samo u prvom tjednu listopada bilo 100 ranjenih i 27 poginulih dubrovačkih branitelja i građana. Neprijatelj je već u prvim okršajima doživio neočekivane poraze i gubitke od preko 150 poginulih i više stotina ranjenih, posebno na Čepikućama, Osojniku, Brgatu i u Prapratnu, gdje su bili raspoređeni pripadnici 1/116. “A” bojne ZNG i Policijske uprave Dubrovnik. Zahvaljujući isključivo brojčanoj nadmoći i naoružanju agresor je na istočnom dijelu bojišnice nakon proboja, do 15. listopada okupirao Konavle i ušao u Cavtat. Na zapadnom dijelu bojišta 5. listopada ušao je u Slano, podijelio bojišnicu na dva dijela, presijecajući Dubrovniku i posljednju kopnenu vezu s ostalim dijelovima Republike Hrvatske.
Nakon aktiviranja stonske bojišnice, na crti obrane angažirane su brojne postrojbe od Korčule i Metkovića do Splita, Sinja, Trogira i Šibenika, koje uspješno zaustavljaju neprijateljski prodor u dolinu Neretve. U nastavku borbenih djelovanja oko Dubrovnika, neprijatelj je do kraja listopada, zauzimajući Brgat i Župu dubrovačku došao na same prilaze Gradu.
Istodobno sa početkom neprijateljskih ratnih djelovanja, 24. rujna 1991. evakuirano je prvih 144 stanovnika iz sela Vitaljina, a u nekoliko slijedećih dana iz Konavala i Župe dubrovačke izbjeglo je novih 466 prognanika. S obzirom da prije početka napada nije provedena evakuacija najugroženijih skupina stanovništva, žena, djece, starih i nemoćnih osoba, u uvjerenju kako Dubrovnik i dubrovačko područje neće biti napadnuto, u brzini su napuštana ognjišta, ostavljana cjelokupna imovina, osobne isprave, novci i dragocjenosti. Prepušteno samo sebi stanovništvo se sklanjalo u grad i manje ugrožena naselja, Cavtat, Orašac, Ston, na otoke i u druge općine. Pred neprijateljem koji je već 5. listopada zauzeo Slano, stanovništvo Dubrovačkog primorja sklanja se na Elafitske otoke, zapadni dio Pelješca i Korčulu.
Brigu o prognanicima i njihov organizirani prihvat u dubrovačkim hotelima preuzeli su djelatnici Crvenog Križa i Civilne zaštite. Procjene pokazuju da je u prvim danima rata na području Dubrovnika, koji je imao oko 55.000 stanovnika bilo oko 12.000 prognanika u hotelima i više od 3.000 u privatnom smještaju. Broj izbjeglih i prognanih stalno je rastao, te se u okruženom Gradu bez vode i struje vrlo brzo pojavio problem nedostatka hrane, energenata i higijenskih potrepština. Tek uspostavljanje međunarodnog humanitarnog koridora kroz okupacijsku blokadu ublažilo je problem osiguranja potrebnih količina osnovnih potrepština nužnih za preživljavanje stanovništva. Nakon 31. listopada, kada u potpuno okruženi grad dolazi prvi Konvoj Libertas, redovitom slanju humanitarne pomoći pridružuju se Međunarodni Crveni križ, UNICEF, te brojne druge humanitarne organizacije i pojedinci iz svih dijelova svijeta.
Uz puni doprinos svakog pojedinca koji je ostao u Gradu, uspješno su rješavani problemi liječenja, prehrane, evakuacije, obavješćivanja, smještaja, podjele humanitarne pomoći, zaštite spomenika kulture i otklanjanje ratnih šteta.
U mjesecu listopadu nije bila pošteđena ni povijesna jezgra Grada koja je prvo bombardiranje „doživjela“, uz iznimno teške topničke napade, 23. i 24. 10. 1991. Tada je među prvim objektima oštećena Žitnica „Rupe“, pogođena izravno u sjevernu stranu krovišta a dijelovi tog projektila probili su olovni pokrov na kupoli zvonika Franjevačke crkve. Oštećeni su tada i stambeni objekti u Boškovićevoj ulici, gradska luka, valobran Kaše, Sinagoga, palača Sponza i Dominikanska crkva. Ujedno su, tijekom listopada u više navrata s brodova neprijateljske vojske gađani objekti na Pločama i u Sv. Jakovu, te hoteli Excelsior, Argentina i Villa Dubrovnik.
Neprijatelj je od početka općeg napada na dubrovačko područje primjenjivao srednjovjekovnu strategiju ratovanja. Prilikom izvođenja napada koristio se prednošću u topničkom naoružanju za dugotrajno opsjedanje Grada, „držanje“ u okruženju, rušenje i iscrpljivanje branitelja i stanovništva. Vandalizam i divljaštvo njegovih hordi došli su do punog izražaja na osvojenim područjima, a očitovali su se potpunim devastiranjem i uništenjem svih zatečenih vrijednosti i ljepota.
Zahvaljujući stoljećima stvaranoj snazi duha i svijesti o sebi, svi stanovnici bivše Općine Dubrovnik koji su proživjeli i preživjeli Domovinski rat kao i sam Grad, pokazali su i dokazali svoju civilizacijsku otpornost i neuništivost, a uspomenu na sve poginule civile i branitelje Grada koji su darovali svoj život za našu slobodu, trebamo svi zajedno ugraditi u svoje svakodnevne živote i tako doprinijeti očuvanju njihovog trajnog spomena.
Autorica tekst: prof. Varina Jurica Turk, preuzeto s Facebook stranice Muzej Domovinskog rata Dubrovnik.
FOTO: Pavo Urban, Marija Petrar Radelj
