Na današnji dan 1888. završena je gradnja Zemaljske bolnice na Boninovu, prema nacrtima njemačkog arhitekta Kune Waidmanna.
Njemački arhitekt Kuno Waidmann za svog je višegodišnjeg boravka u Zagrebu (1877.–1906.), sudjelovao je u svim važnim stručnim događanjima. Izvan granica Hrvatske bio ponajprije poznat kao graditelj bolnica, a u Hrvatskoj je izgradio bolnice u Zagrebu, Šibeniku, Zadru i Dubrovniku.
Bolnica na Boninovu svečano je bila otvorena u srpnju 1888., a već 1889. njezin je prikaz Waidmann objavio u Allgemeine Bauzeitungu. Uz šibensku bolnicu s 200 kreveta (1880.–1883.) i zadarsku sa 160 (1884.–1886.), za Dubrovnik je predviđeno 100 kreveta. Stoga je odlučeno da se ne gradi paviljonski sklop, već sveobuhvatna zgrada. Središnja upravna zgrada povezuje dva bočna krila s bolesničkim odjelima.
Građevinsko zemljište „Šiškovo“ kupljeno je još 1884.
Bolnica je s 15 m uvučena od ceste i smještena u zelenilu. Kako su se i tu o bolesnicima skrbile sestre milosrdnice, ta je činjenica pri tlocrtnoj organizaciji uzeta u obzir. Položaj zemljišta omogućavao je podizanje visokog prizemlja, u kojem su smještene kuhinja i praonica. Prostorije su bile obilno ventilirane, a podovi izrađeni od granitnog betona.
U krilima zgrade bila je po jedna veća soba s kupaonicom za sifilitičare, kojima je pomoću svjetlarnika omogućen potreban dovod zraka i svjetlosti, a izbjegnuta je vidljivost od strane ostalih bolesnika. U središnjem dijelu prizemlja smještene su bile prostorije administracije, operacijska dvorana i čekaonica ambulante. U krilima je bilo smješteno 20 pacijenata, a na katu preostalih 80, podijeljeno po spolu i vrsti bolesti. Svaka velika 8- 10-krevetna soba po krevetu je imala 45 m3 zračnog prostora, 9 m2 podne površine i dvostrano osvjetljenje, što je odgovaralo najstrožim onodobnim higijenskim uvjetima.
Svaka takva velika bolesnička soba imala je predsobu (ujedno i dnevni boravak), izolacijsku sobu, kupaonicu i čajnu kuhinju. U sredini kata nalazila se kapela te sobe bogatijih pacijenata i sestara. Prozori su se otvarali i na unutra i na van, a u gornjem je njihovu dijelu organizirano je ventiliranje prostorija. Podovi u sobama uglavnom su daščani; prolazi, kupaonice i ostave opločeni su granitnim betonom, a zidovi svijetlo obojeni.
Bolnica je građena od žućkastog kamena s Korčule. Priključena je bila na gradski vodovodni sustav, a za navodnjavanje vrta obnovljena je bila stara cisterna. Vodovodni sustav i uređenje kupaonica izvodila je navodno izuzetno kvalitetno tvrtka W. Brueckner iz Beča. Otpadne vode betoniranim su kanalom odvođene prema moru. Prema cesti bolnica je bila ograđena željeznom ogradom na metar visokom kamenom podestu.
Cijena bolnice, imajući u vidu teške građevinske uvjete u Dalmaciji (jer je svu građu trebalo dostaviti morskim putem), nije bila skupa i iznosila je 116.000 florina. Građevinske radove izvodila je tvrtka Meneghello iz Kotora, a voditelj radova bio je inženjer Dragutin Bauda, tada suradnik u ateljeu arhitekta Waidmanna u Zagrebu.
Na kraju svog teksta Waidmann spominje i mišljenje bečkih liječničkih autoriteta da „niti jedna austrijska pokrajina nema tako lijepe i pravilne bolničke ustanove kao Dalmacija u kojoj su Zemaljski sabor i u užem smislu njegov Izvršni odbor na čelu s Mihom Klaićem zaslužili trajne zasluge“.
Tekst i dio fotografija su dio znanstvenog članka Darje Radović Mahečić “Prilog poznavanju opusa Kune Waidmanna”
FOTO: Historical images of Dubrovnik
