Na današnji dan, 26. ožujka 1541. godine, Vijeće umoljenih donijelo je Odluku o gradnji žitnice „Rupe“ u kojoj je danas smješten dubrovački Etnografski muzej. Naime, izrazito blagostanje države dovelo je i do povećanja broja njezinih stanovnika, pa je količina žita koja se do tada čuvala u zalihama dubrovačkih žitnica postala nedovoljnom, piše viši kustos Dubrovačkih muzeja Ivica Kipre. Tekst prenosimo u cijelosti.
Zbog toga se, osim već postojećih skladišta za žito, gradi nova velika zgrada državne žitnice. Iako su fontici i fove, žitna skladišta i žitne rupe u početku predstavljali dva različita građevna oblika skladišnih prostora, u Dubrovniku u 16. stoljeću ta se dva oblika spajaju u jedinstven arhitektonski sklop – monumentalnu građevinu državne žitnice. Osim za pohranu žita, trokatna zgrada imala je i funkciju sušionice, što je vidljivo u dispoziciji katnih gradnji, rasporedu otvora, kao i u utilitarnim elementima arhitekture.
Na temelju te odluke Vijeća umoljenih, knez i Malo vijeće pozvani su pronaći najpovoljnije mjesto za izgradnju takvog objekta. Predloženo mjesto nalazilo se u gradskom predjelu Kaštio, istočno od starih rupa kod Sv. Andrije, udaljeno od njih 48 lakata, na površini od 1520 četvornih lakata, gdje su bile dvije kuće.
Radovi na iskopavanju prvih rupa na tom su prostoru započeli 1543., a 1548. godine pozvan je majstor iz Apulije da uz plaću od 6 zlatnih dukata na mjesec započne s izgradnjom objekta. Za izradbu vrata i prozorskih otvora glavni nadstojnik Niko M. Gučetić i ostali nadstojnici gradskih žitnica – žitnih rupa sklopili su u kolovozu 1544. godine ugovor s korčulanskim klesarom Josipom Markovim Andrijićem, koji se obvezao za zgradu žitnice izraditi vrata s lukom i oko šezdeset prozora. Završetak gradnje nije zapisan, no kako je na arhitravu ulaznog portala natpis: C.O. ADI 2 MARZO 1590 PORTA FORNITA (Dana 2. ožujka 1590. vrata završena), može se zaključiti da je trenutak postavljanja vrata istodobno i trenutak kada je gradnja završena, dakle, 2. ožujka 1590. godine.
U podnici prizemlja, u kamenu živcu, iskopano je 15 žitnih rupa (jama) koje u horizontalnom presjeku imaju oblik nepravilnog kvadrata zatupljenih kutova. U arhitektonskom smislu, žitne rupe izrađene su u obliku čunja ili boce. Dno rupe pokriveno je kamenim pločama u mortu, a stijenke zida obložene su svojevrsnim hidrauličnim mortom, koji se dobivao od crvene ilovače (gline) pomiješane s vapnom. Vanjski otvor, uokviren kamenim pločama, zatvarao se velikim četvrtastim poklopcem dimenzija 60 × 60 cm.
Dubina rupa iznosila je od 8,40 do 8,90 metara, širina je bila od 3,40 do 3,90 metara, dok je volumen svake žitne rupe iznosio prosječno 1000 stara. Starom (lat. starium, tal. staio) nazivala se stara dubrovačka zapremninsko-težinska mjera za žito. Jedan star dijelio se na četiri, odnosno četiri i pol uborka, šest kupela ili kopela, ili na šesnaest starića ili bagaša.
Star je, prema jednom shvaćanju, imao zapremninu 111,093 litre, a uborak 27,77 litara, odnosno 24,687 litara, kupel 18,515 litara, a starić ili bagaš 6,943 litre. Prema izračunu Milana Rešetara, jedan dubrovački star sadržava 98,405 libara ili litara, dok je, prema Simu Ćirikoviću, dubrovački star težio 68,84 kg, a kopel 11,47 kg. Žito koje je stizalo iz južne Italije mjerilo se uglavnom u salmama (grč. σάγμα, lat. salma, sagma), žito iz Albanije u mantijama, a postojale su i druge mjere, poput libre i modija.
Sve mjere za žito bile su šuplje, a njihovi kameni uzorci čuvani su u gradu. Ako prihvatimo Rešetarov izračun kao relevantan, možemo zaključiti da je ukupan volumen svih žitnih rupa bio oko 1476 kilolitara, odnosno da se u njima moglo pohraniti oko 1200 tona žita.
Gradnjom žitnih rupa žitnice udvostručen je kapacitet pohrane državnog žita unutar grada jer se u novim rupama moglo pohraniti gotovo podjednako žita kao u svim starim rupama zajedno. Pretpostavlja se da je temperatura u žitnim rupama bila oko 17,5 °C i da nikada nije prelazila tu temperaturnu granicu. Održavanje povoljnih klimatskih uvjeta ovisilo je, naravno, i o dinamici rada, sušenja i skladištenja.
Osim rupa u podnici, prizemlje zgrade definira velika trobrodna dvorana s petnaest traveja križno-bačvastog svoda, izvedenih u sedri ili tufu, koja se u Dubrovniku nazivala tupina. Svodovi dvorane protežu se uzdužno, a oslonjeni su na osam (četiri stuba u dva reda) monumentalnih stubova (140 × 165 cm), izrađenih od velikih kamenih klesanaca koji nose križno-bačvaste svodove. Na stubovima su uklesane signature svake pojedine rupe s abecednim slovom i volumenom u starima, izraženima rimskim brojkama.
Žitna rupa označena slovom ≫K≪imala je nosivost izraženu arapskim brojem, a žitne rupe ≫L≪i ≫M≪nisu imale označenu brojčanu nosivost, pa se pretpostavlja da nisu niti bile korištene. Dimenzije dvorane su 15 × 22 m, a sjeverni je zid za metar duži. Svodovi srednjeg broda veličine su 330 × 330 cm, oni sa zapadne strane su uži, a oni s ostale tri strane širi. U tjemenu križno-bačvastog svoda iznad svake rupe nalazi se manji otvor s kamenim poklopcem u obliku obrnute krnje piramide sa željeznim prstenom na dnu, koji je služio za vađenje žita konopcem i sustavom koloture.
Otvor i poklopac svojim oblikom osiguravali su sigurno zatvaranje i čvrsto uglavljivanje kako bi željezni prsten na njemu mogao podnijeti veće težine pri izvlačenju žita iz rupa. Osim toga, takav oblik otvora poput svojevrsnog lijevka omogućivao je i brži protok žita s gornjih katova u rupe prizemlja.
Iznad prizemnog dijela s podzemnim skladištima – rupama uzdizala su se tri kata koja su u formalnom smislu slijedila tlocrtnu organizaciju prizemlja – trobrodne dvorane s po četiri stuba u dva reda, iznad kojih su postavljeni uzdužni lukovi. Katovi su bili pokriveni drvenim stropom s gredama, koje su nosile kamene konzole iznad uzdužno raspoređenih lukova.
Na prvom katu u predjelu lukova očuvani su zanimljivi crteži i grafiti, djela nepoznatih autora koje je posao dovodio u žitnicu. Stilizirani prikazi dubrovačkih brodova (karaka i galijuna), malteških križeva, te prikaz Bogorodice s Djetetom (Reginae Coeli – Kraljica neba) i drugim likovima, koji nalazimo na posljednjem, zapadnom luku prvoga kata, mogu se datirati u 17. stoljeće.
Na lukovima su zatečeni i brojni natpisi i drugi nevješto izvedeni crteži, koji su kasnijeg postanka. Prikazi malteških križeva nijemo su svjedočanstvo dobrih trgovačkih i pomorskih veza s Maltom, kao i prijateljskih odnosa s ivanovcima, redom koji se istaknuo u borbi protiv Turaka.
Cijelom visinom zgrade, slijedeći vertikalu od trećega kata do prizemlja, uz zapadni i istočni zid nalazila su se po dva lateralna zidna kanala, očuvana i danas. Kanali koji probijaju ploče gornjih katova i završavaju ljevkastim otvorom promjera 30–40 cm imali su svrhu prijevoza žita iz gornjih katova u prizemni dio sa žitnim rupama. Pretpostavlja se da su otvori tih četiriju lateralnih kanala u prizemlju završavali dugačkim platnenim rukavima, koji su osiguravali da se žito bez rasipanja usmjeri u jednu od rupa na istočnom i zapadnom dijelu građevine.
Izgradnju gornjih katova zgrade pratila je i izgradnja aneksa uz sjeverno pročelje građevine, koji je, kako se pretpostavlja, arhitektonski element naslijeđenog objekta. Dobio je komunikacijsku ulogu te je u njemu smješteno kameno dvokrako stubište. Na južnom zidu prizemlja aneksa, uz sjeverno pročelje žitnice, nalazila su se ulazna vrata s jednostavnim kamenim okvirom i lunetom blago prelomljenog luka u tjemenu.
Nije moguće jasno odrediti jesu li i ulazna vrata aneksa koja vode iz prizemlja zgrade ostatak ranijega naslijeđenog objekta ili su naknadno probijena. Tim se vratima pristupalo iz prizemlja glavne zgrade, kratkim jednokrakim bočnim stubištem s odmorištem, na prvi kat žitnice. Odmorište smješteno u prizemlju samoga aneksa natkriveno je križno-bačvastim svodom, kao i svodovi prizemlja zgrade.
Nasuprot njima, na sjevernom zidu aneksa nalazila su se druga vrata, a na zapadnom je zidu postavljen pravokutni prozor s rasteretnim lukom. Prema nacrtu Lorenza Vitelleschija, može se zaključiti da je postojao prozor i na istočnom zidu aneksa. S obzirom na to da na tim dvama prozorima prema spomenutom nacrtu nisu vidljive željezne rešetke, ne može se potvrditi jesu li one izvorno postojale ili su postavljene naknadno.
Za razliku od ulaznih vrata, vrata na sjevernom zidu aneksa odgovaraju obradbi i dimenzijama vrata naručenih od majstora Josipa Andrijića, a na temelju sondiranja ustanovljeno je da se nalaze na izvornom položaju. Pretpostavlja se da su služila za unos žita, no s obzirom na njihov položaj i nemogućnost pristupa s okolnog terena, iz perspektive današnjeg stanja, ta njihova funkcija ostaje nepotvrđenom.
Ostaje nejasno kako se pristupalo tim vratima, odnosno, je li postojalo stubište uz sjevernu plohu zida aneksa koje bi iz ulice vodilo izravno u aneks. Dok je komunikacija s prvim katom uspostavljena aneksom preko malene terase na njegovom vrhu i vanjskih vrata u plaštu zida, na drugi je kat vodilo unutrašnje dvokrako drveno stubište s podestom u obliku slova L, smješteno u jugozapadnom kutu prvog kata, (Ovom se stubištu pristupalo s istočne strane), a na treći je kat vodilo L stubište s podestom u jugozapadnom kutu drugog kata (Ovom se stubištu pristupalo sa sjeverne strane).
Drži se da je izgled sjevernog pročelja s početka 19. stoljeća poštovao izvornu organizaciju zidne plohe, što je uključivalo 17 prozora zaštićenih željeznom mrežom. Prizemlje, prvi i drugi kat zgrade na istočnom, kao i na zapadnom zidu imali su po tri prozorska otvora, dok su u zabatnom dijelu ispod krovišta postojala tri prozora, dva na krajevima u razini trećeg kata i središnji prozor u pojasu iznad, koji je služio za provjetravanje i osvjetljenje tavana.
Pretpostavlja se da je ista shema otvora kao na istočnom postojala i na zapadnom zabatnom dijelu.Zbog nedostataka vidljivih tragova držalo se da u plohi južnog zida nije bilo prozora, što nije potvrđeno u izvorima. Kao jedan od argumenata za takvo stajalište uzimao se zaključak da je južni zid zbog izloženosti moru i južnom vjetru morao u potpunosti biti zapunjen kako bi se osigurali primjereni uvjeti za čuvanje žita i izbjegla vlaga koja uzrokuje njegovu pokvarljivost. Takav argument imao bi smisao, ali samo za prostor prizemlja gdje se žito dugoročno čuvalo, no ne i katova koji su služili za provjetravanje i sušenje žita.
Tlocrtni prikaz žitnice iz 19. stoljeća, koji donosi Lorenzo Vitelleschi, prikazuje po dva prozora na svakom katu južnog zida, isključujući prizemlje, što opovrgava spomenuto razmišljanje. U zgradu se ulazilo dvokrakim stubištem kroz središnja vrata s portalom, u čijem je lučnom segmentu bilo postavljeno tzv. staklo ≫na oči≪, također s rešetkom. Iznad portala, u niši flankiranoj pilastrima, postavljen je kip sv. Vlaha, zaštitnika grada, Republike, ali i čuvara blagostanja.101 Kip je rad nepoznatog kipara, pripadnika užeg kruga gotici vjernih umjetnika kasnoga 15. stoljeća, te je na samu zgradu postavljen naknadno.
Inače, Sveti Vlaho bio je pučki zaštitnik zemljoradnje, žita, hrane i stoke, kao i iscjelitelj i zaštitnik od bolesti grla i dišnog sustava, te drugih bolesti, čiji su uzroci mogli biti loš zrak i nepovoljni klimatski uvjeti, bitno određeni topografijom naselja uz močvare. Njegov odabir nije, stoga, samo državna stvar, jer simbolizam koji on posreduje baštini duboke korijene u europskom ranosrednjovjekovnom imaginariju, vezanom uz poljodjelstvo i zemlju.
Viši kustos Ivica Kipre
