Gdje idemo? U grad, stari grad, povijesnu jezgru, staru gradsku jezgru, grad u zidinama? I razumijemo li se dok upotrebljavamo te izraze? I koga koji izraz nervira i smatra ga ne dubrovačkim?
Proteklih dana se preko društvenih mreža razvila osebujna polemika i rasprava po tom pitanju, pa smo pokušali naći rasplet u skidanju stigmi s pojedinih izraza, a čime bismo olakšali i svoj posao, budući se baš novinari često prozivaju zbog korištenja nekih od njih.
Stoga smo zamolili Dubrovkinju Ivanu Lovrić Jović, višu znanstvenu suradnicu u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje i stručnjakinju za dubrovački govor da nam pomogne raspetljati taj “gordijski čvor”.
UMJESTO UVODA ili o primjerenosti izraza koji su u upotrebi
- -izraz idem u stari grad nije tuđinski, stilski je neobilježen i nema razloga za njegovo napuštanje
- -izraz idem u grad primjeren je kad daje potpunu obavijest, funkcionira kao opći izraz hrvatskoga jezika
- -izrazi povijesna jezgra i stara gradska jezgra primjereni su u službenijemu tekstu ili govoru
- -izraz u zidinama stilski je neobilježen i primjeren, ali ne funkcionira u svakoj prilici, iako je opći izraz hrvatskoga jezika
Izraz stari grad za ‘prostor omeđen zidinama’, govorimo li o (širemu) dubrovačkom području, trebao bi biti potpuno neobilježen jer je donedavno bio uobičajen u govoru Dubrovčana kad god je bio potreban.
To nije bilo često jer je bilo dovoljno reći idem u grad, s obzirom na to da se u taj dio često odlazilo. U tome slučaju grad metonimijski označuje ‘centar’ i nije posebno dubrovački izraz, nego općehrvatski, a njegovi su ekvivalenti uobičajeni i u drugim jezicima (npr. u tal. vado in città).
Kad sam u Dubrovniku, izgovorim ga barem jedanput dnevno jer u grad idem svakodnevno. To ne znači da izraz stari grad nemam potrebe upotrijebiti kad nekomu tko Dubrovnik posjećuje prvi put objašnjavam koliko mu treba od aerodroma do lapadskoga hotela, a koliko do staroga grada.
U toj mi je razgovornoj situaciji najvažnija visoka obavijesnost, pa je izraz stari grad vrlo prikladan – naime, u razgovornome jeziku izrazi stara gradska jezgra ili povijesna jezgra ne funkcioniraju najprirodnije.
Kad god postoji mogućnost da se izrazom grad ne precizira prostor u zidinama, dobro je reći stari grad i to se ne događa samo onda kad posjetitelju treba objasniti odredište nego i onda kad se s obližnjih otoka, pa i iz prigradskih naselja, stanovnici žele izraziti o dolasku u grad (Dubrovnik) ili o dolasku u grad (Stari grad). Uostalom, takvo je i službeno ime toga predijela, no i da nije, potpuno je primjeren izraz stari grad, pisan malim početnim slovom, a ne kao ime naselja.
Međutim, zadnjih je godina taj izraz kod dijela stanovnika ocijenjen kao nepripadan dubrovačkomu govoru, pa su ga počeli izbjegavati i oni koji tako ne osjećaju, pogotovo novinari i drugi javni govornici.
Kako se o tome dijelu Dubrovnika često piše i govori, ubrzo je izraz stari grad, pa i ime Stari grad, zamijenjen drugim izrazima: stara gradska jezgra ili povijesna jezgra. Valja konačno reći i to da obrazloženja kako stari grad ne treba rabiti jer se može odnositi samo na mjesto Stari Grad na Hvaru nisu dobra zato što te sintagme mogu stabilno supostojati, odnosno, ne isključuju se. Osim toga, jedna je opći izraz, a druga toponim.
Sudeći po komentarima na društvenim mrežama, do danas se i izraz povijesna jezgra počeo doživljavati uvredljivo zbog navodne asocijacije na nepostojanje “živućih” Dubrovčana u tome prostoru u zidinama.
Svi spomenuti izrazi potpuno su prihvatljivi u hrvatskome, a slični postoje i u drugim jezicima (npr. u tal. città vecchia, centro storico), a rječnici ne bilježe pogrdne značenjske primjese koje doživljava dio Dubrovčana. To, naravno, ne znači da one u Dubrovniku ne nastaju i ne opstaju.
Osim što je u svakome javnom tekstu, pa i mjesnoga karaktera, standardni jezik očekivan i propisan (pa nije ni važno kako glasi izraz na mjesnome idiomu), jasna je i želja javnih govornika i novinara da se izraze što dubrovačkije, točnije, da izbjegnu izraze koje dio Dubrovčana odbacuje.
Prema društvenim mrežama, oni kojima smetaju izrazi stari grad i njegova zamjena – povijesna jezgra, predlažu izraz u zidinama.
I taj je izraz potpuno prihvatljiv, ali nije sinoniman izrazu stari grad, pa ga ne možemo uvijek njime zamijeniti. Neće Lopujka na igalu, pred dolazak Postire, reći: “Ne mogu ti na kafu, idem u grad, vratit ću se tek prikvečer je moram popodne i do zidina / do prostora u zidinama”.
Kako ovaj tekst neće donijeti promjenu ondje gdje je poželjna, nego će možda tek umiriti one koji nisu kanili napuštati svoje uvriježene izraze, novinarima bih savjetovala da, ovisno o kontekstu i registru, upotrijebe bilo koji od ovih izraza jer su svi potpuno normativno prihvatljivi, a ni dubrovačkmu govoru nisu strani. Ponovit ću kako izraz stari grad mogu spomenuti i imenom Stari grad.
Isto tako, napomene o primjerenosti i stilskoj neobilježenosti kod dijela govornika neće imati utjecaja jer se ovdje potvrđuje sociolingvistički fenomen uvjetovan izvanjezičnim činiteljima kao što su predrasude i vrijednosti, a one jesu neodvojive od jezika. Riječ je o elitizmu jer se uporabom određene „poželjne“ sintagme pojedinac identificira kao pripadnik skupine koju smatra prestižnijom.
Zato valja naglasiti da izraz stari grad rabi i akademik Luko Paljetak, Dubrovčanin kojim se njegovi sugrađani diče, polihistor koji mjesni idiom pozna izvrsno: “Ja sam rođen u Dubrovniku, unutar zidina starog grada, toj činjenici mogu zahvaliti sve što sam postigao” (Vjesnik, 6. svibnja 1996.). S obzirom na to da se smiješta i unutar zidina, sastavnica stari nije nužna, no ona je (bila) tako uobičajena da se na tome mjestu i taj put ostvarila.
Prozivanje (su)govornika oko uporabe toga izraza počelo je prije sedam, osam godina, pa sam tu temu, začuđena i zaintrigirana, upotrijebila kao metaforu u prizoru romana Vidi kako Lokrum pere zube u kojemu odbjegli psihijatrijski bolesnik trči po grobovima pokojnih Dubrovčana sumanuto izvikujući: “Stari grad!”.
U jeziku sve što čovjek može poimati ima svoju riječ.
Ako za neki novi sadržaj nemamo riječ, posuđujemo je u drugim jezicima ili tvorimo našu novu riječ. Obratnom logikom, ovakav bi trend mogao dovesti do toga da se taj dio grada potpuno prestane spominjati zato što govornik ne može pronaći primjeren izraz ili se boji da će zbog uporabe “pogrešnoga” izraza biti osuđen.
Dosad smo svjedočili masovnomu iseljavanju iz stare gradske jezgre, zatim i masovnomu izbjegavanju izlaska u taj dio grada, a sad upravo svjedočimo i početku prestanka njegova spominjanja.
