Među herojima obrane Dubrovnika su i umjetnici. Istinska heroina dubrovačke obrane je slikarica Dubravka Lošić. Njezino stvaralaštvo perfektan je primjer o univerzalnoj moći i snazi umjetnosti. Danas jedna od najvećih slikarica na ovim prostorima, i šire, vratila se neposredno prije rata u rodni Dubrovnik nakon što je diplomirala na zagrebačkoj Likovnoj akademiji i ostala u svom gradu u najtežim danima njegove novije povijesti. Djela ove velike umjetnice iz tog perioda ubrajaju se među najautentičnije ratne memorijale posvećene gradu u opsadi, zebnji, gubicima i nemoći – napisala je Jadranka Dizdar, novinarka u “Oslobođenju”, u tekstu posvećenom dubrovačkoj umjetnici Dubravki Lošić, potaknuta nedavnim obilježavanjem Dana branitelja, 6. prosinca uoči kojega je dubrovnikTV.net objavio prilog o umjetnicima koji su u prosincu 1991. oslikali daske na izlozima butiga na Stradunu.
Bio je to povod sarajevskoj novinarki da napravi razgovor s ovom svestranom dubrovačkom umjetnicom i prisjeti se ovog već pomalo zaboravljenog, a nekima i nepoznatog segmenta njene biografije. Između ostalog u tekstu Dizdar piše:
Radila je u svom ateljeu na dubrovačkoj Montovjerni pod granatama, uz svjetlost svijeća. Hrabro je izlagala u ratom ranjenom Dubrovniku i tako ohrabrivala, davala snagu Dubrovčanima koji su ginuli i patili u blokiranom gradu naočigled cijeloga svijeta. Izlaganjem u inozemstvu, govorila je o brutalnosti rata, svjedočila o zatočeništvu ljudi u gradu koji je pod opsadom osvajača. Moglo bi se reći, kao u srednjem vijeku, ali bez gotike. Ova svjedočenja danas su povijesna.
Samostalna izložba Dubravke Lošić u Parizu u dvorcu Saint Barbe u proljeće 1992. prva je izložba jednog hrvatskog umjetnika u Francuskoj nakon međunarodnog priznanja neovisne Hrvatske. Francuski likovni kritičari za Dubravku tada pišu da se već svrstala među najbolje suvremene hrvatske slikare. Časopis za književnost, slikarstvo i znanost Nouvel art du Francais njezinu izložbu proglašava likovnim događajem u Parizu, a Dubravku slikaricom tromjesečja u ovom vječnom središtu svjetskog arta.
Prije ove izložbe u pariškom dvorcu, u veljači 1992, izlagala je s grupom mladih umjetnika iz Hrvatske na 43. salonu Mladog slikarstva (Jeune Peinture) u Parizu u najprestižnijem pariškom izložbenom prostoru Grand Palais i to je bila prva prezentacija neovisne Hrvatske na nekoj službenoj izložbi u svijetu. “Dobila sam poziv, ne sjećam se kako su uspjeli doći do mene. Poslali su upit za sudjelovanje na pariškom Salonu mladih. Bilo mi je drago. Ali, s druge strane, bila sam i očajna jer nisam htjela napustiti Dubrovnik. Prijatelji su mi govorili: moraš ići, ljudi moraju znati, moraš reći što se ovdje događa, jer ti si svjedok. Pa sam krenula na nekoliko dana u Pariz. Do Pariza sam putovala preko Rijeke i Zagreba. Za mene, to je bio strašan kontrast, Pariz… prema onome što sam živjela u Dubrovniku, bez struje, vode i kako je sve to bilo za sve nas u gradu. Bilo mi je ustvari nestvarno. Ali nevjerojatno je kako ljudi u Parizu nisu shvaćali što se događa u Hrvatskoj. Bilo je raznih komentara: vi u Dubrovniku sami palite gume, bacate smeće i tako zagađujete more… Kako se već u propagandi napadača opisivalo granatiranje Dubrovnika. Susrela sam krasne ljude, ali, svejedno, teško su mogli shvatiti što se stvarno događa.”
Nakon Grand Palaisa uslijedio je poziv za samostalnu izložbu u čudesnom pariškom dvorcu Saint Barbe. Izlagala je radove iz ciklusa “Rozariji”, najdugovječnijeg i najslavnijeg koji je u međuvremenu postao svojevrsni zaštitni znak ove poznate slikarice, te radove iz ciklusa “Voljenom vođi” iz 1990/91. za koji stručna kritika ističe da je artikulacija jeze i puno više od postmoderne ironije. “Ciklus ‘Voljenom vođi’ radila sam prije napada na Dubrovnik usred ratne retorike koju smo slušali puno prije nego što se dogodila prava agresija, to je bila, onako, prikrivena ironija. Svoga bezazlenog kućnog ljubimca stavila sam u ulogu Velikog vođe, lik koji postaje znak i simbol nadiruće agresije”, objašnjava.
Dodaje i da je transport radova iz Dubrovnika do Pariza bio velika akcija, uz pomoć prijatelja. “Dubrovnik je još bio pod opsadom, bio je na snazi policijski sat. Organizirala sam transport i dobila dozvole za izlazak iz Dubrovnika i prijevoz tih radova, bilo je jako komplicirano.” S uspjehom izložbe, počele su pljuštati ponude za suradnju, izložbe. “Ponudili su mi da ostanem u Parizu, nudili su mi atelje, dobila sam pozive za izložbu u Torontu i Tokiju, ali ja sam bila potpuno opsjednuta povratkom i stalno sam gledala gdje su telefonske govornice kako bih zvala Dubrovnik i doznala što se događa u tih nekoliko dana koliko me nije bilo u gradu. Sve me je to opterećivalo, nije bilo vrijeme za takve odluke. Moj izbor bio je drugi put, i nije mi krivo, jer danas imam divnu obitelj, supruga i troje djece, a sve bi vjerojatno bilo drukčije da sam tada ostala u Parizu”, govori slikarica.
Nakon povratka u Dubrovnik, također 1992. godine, radi isto tako danas čuvene ratne cikluse “Uspavanka”, u kojima dominiraju dvosmislenost i ironija, nazivaju ih i konzerviranim traumama. “Dok smo bili pod opsadom, dobili smo u humanitarnoj pomoći ratnu donaciju, čokoladu koja je bila potpuno nejestiva. Bilo je ponižavajuće, kad nismo stvarno imali ništa, niti osnovnih potrepština. Tada sam u svojoj pobuni upotrijebila omotnice te čokolade i tako je krenuo novi ciklus. Stavila sam ih u svijetloroze i svijetloplave ruže, njih sam najviše koristila, što baš i nije bila moja paleta. Čini mi se da sam na taj način prizivala miran san i mirno nebo. Kasnije sam taj ciklus širila, ali uvijek u sličnom kontekstu. Možda je to bila želja da se prespavaju zebnja i apsurd koji se zbivaju pred ravnodušnim svijetom. Ruža kao ruža može biti sve, simbol svega. Meni je to bilo jako važno, čak jedna vrsta meditacije, nešto podsvjesno, kao brojanica… Lijepila sam i motala ruže od papira kao u nekom transu, smirivalo me je.”
Cijeli tekst pročitajte OVDJE.
