Književnik Miljenko Jergović je na svom književnom blogu Ajfelov toranj napisao osvrt na novu zbirku konavoskog pjesnika, pa ga prenosimo u cijelosti:
Petar Obad: Samo nešto za ruke, Matica hrvatska: ogranak Konavle, Gruda 2023.
Možda i najkrupnija književna ambicija koju je mogao imati emigrantski pisac u dvadesetom stoljeću bila je sav svoj zavičaj i sve ono što ti je oduzeto i iz čega si prognan sačuvati u jednoj knjizi. Bavili su se time, svaki na svoj način, Singer, Crnjanski, Gombrowicz, liječeći tako neizlječivu bolest duše, koja bi se mogla nazvati pamćenjem, a kojoj pripada i sam materinji jezik. A bavili su se i mnogi drugi, za koje nikad ne bismo rekli da su bili prognanici i emigranti, recimo Ivan Raos, Nikola Šop, Milan Rakovac, jer pitanje progonstva nije administrativno-državno, a ni isključivo policijsko pitanje. To nije ni pitanje primitivizma i zatucanosti većinskoga naroda, koji bolje od vojske i policije prognanika drži na distanci od njegove kuće. Prognan se može biti i da nitko, osim prognanika, za to progonstvo nije odgovoran. Emigrantom se može biti iz zavičaja, grada i jednoga gradskog kvarta, iz jedne zgrade i iz stana u toj zgradi, jednako kao što se prognan može biti iz Rusije. Pa onda u knjizi rekreirati izgubljeni svijet, njegovo pamćenje i jezik.
Petar Obad konavoski je pjesnik. Konavle su jedna prostrana i raznolika zemlja, s množinom kojekakvih sela i s dva malo veća mjesta, Grudom i Cavtatom, s množinom mentaliteta i rodova, koju bi se, cijelu tu zemlju, moglo korakom ophodati i za prosječna ljudskog života cijelu upoznati. Ali da bi se steklo znanje o svim konavoskim povijestima, koje traju ispod one jedne, uglavnom lažne i generalizirajuće povijesti države i naroda kojima Konavle pripadaju, bilo bi potrebno nešto što bi mnogostruko duže trajalo od čovjekova života. Za te bi povijesti, kao i za jezik toga svijeta, bila potrebna jedna ozbiljna konavoska akademija. Toponomastikom svakoga konavoskog sela, i svih baština i domovina u tom selu, ozbiljan bi se znanstvenik, recimo filolog ili antropolog, mogao baviti cijeloga životnog vijeka, pa svejedno ne bi završio svoj posao.
Petar Obad konavoski je pjesnik. Oni koji čitaju njegove knjige, a nema ih mnogo, čitaju s osmijehom i radošću prepoznavanja. U tim su Obadovim pjesmama epizode iz života zajednice, prepoznatljivi likovi ukućana, tu su baba i đedo, kakvih je babe i đeda bilo, te ih i ima, u skoro svakoj konavoskoj kući. U tradicionalnom svijetu, a nema u Hrvatskoj (još uvijek) tradicionalnijeg svijeta od konavoskog, uloge u kući, u rodu, u selu čvrsto su zadane, baba je baba kao što je strojarski inžinjer strojarski inžinjer, đedo je đedo kao što je postolar postolar. Naravno da se inžinjeri i postolari međusobno razlikuju, ali Obad pišući o đedovima i babama će kroz njihove funkcije opisati i pojedinačne karaktere. On je duhovit, pametan i savršeno neopterećen pisac. Nije njemu stalo da ga poznaju kao pjesnika, nego mu je stalo da pomoću poezije ostvari onu mjeru identifikacije i samoprepoznavanja, pomoću koje će nekako sve Konavle smjestiti u jednu knjigu. Zašto to radi ako nije emigrant, ako s obitelji i sa četvero svoje djece živi u Pridvorju, gdje je i drevni franjevački manastir? Ne znam, ali čitatelja njegova – među takve i sam spadam, premda nisam Konavljanin – nakon što pročita knjigu “Samo nešto za ruke” na čas barem otpusti strepnja prema nestanku toga svijeta. Identiteti koji doista nečemu vrijeme, pa tako i identitet ove prostrane i raznolike konavoske zemlje, drže se na tankoj niti, koja samo što ne pukne. Naročito u Hrvatskoj, toj od svih patriota i razbojnika objahanoj i opljačkanoj zemlji. Konavla će, učini se Obadovu čitatelju, bit će još kratko: dok ne crkne i posljednji konavoski renault 4.
“Kad sam izgubio sat/ Poklon od krizme/ Ćaća me prebio ko vola u kupusu/ Kakvi plavi telefoni/ I dječja prava/ Po nogama frustre i koža plava”, započinje u jednoj pjesmi Petar Obad. “Došlo je tiho iza njijovijeh u nas/ Bronzin suv obješena štica/ Stari smrknut, puštenijeh kosijera/
Ušla je u kuću za večeru… pizza/ Procijedio kroz ostatak zuba: E, sad ga popišaj!/ Prva ‘rana iza govana, Bože mi prosti/ Ne da se razlogu, ne možeš mu kontrat/ Nije zaklo nož, ne ubile osti/ Ne znaš je li pod uje, ne znaš je li lešo/ Ni pečeno nije, a došlo na motoru” A treću, naslova “Po svome” cijelu ću citirati, ne bi li vas nagovorio da ovu knjigu nabavite i da putujete u Konavle: “Baba samo pije radensku/ Neće nego čarli/ Pjesme je ne gustaju/ Za Robićem žali/// Baba robu pere faksom/ Samo divku pije/ U nju moči galetu/ I luk se srijedom sije/// Baba radi sve po Danici/ Nećeš ju nasamari’/ I moli sv. Antuna za izgubljene stvari/// Baba ima svoje regule/ I u svašto agurava/ Štedila je cijeli život/ Ali nije žgurava/// Baba neće nego svoje/ Teško se staro uči/ I sad sodicuvazda krkne/ U ožičici kad je muči/// Baba ima svoje načine/ I dentijeru socijala/ Kalodontom je samo pere/ I nikad joj nije pala/// Babi je Tuđman zakon/ Svi drugi su fićfirići/ Ne prti jom se u Franja/ Baba se sa Franjom diči/// Baba se krsti kad zagrmi/ Ističe iz zida šnjuru/ I na djecu vazda viče/ Da ne troše jakom struju/// Gasi bojler kad se kupa/ Promaje se jakom čuva/ I ne prizna da je kriza/ Sve dok ima bijelog kruva”.
Služeći se jednostavnim pjesničkim sredstvima ne bi li njima sačuvao svoj svijet, Petar Obad vinuo se među one dobre naše pisce i pjesnike koje se u kanonima neće spominjati. Pa neka i neće. Petar Obad konavoski je Brecht.
Žmul
U pjesmi “Nepovratno cklo” kroz pripovijest o sakupljanju čaša, tojest žmula za eurokrem i senf, Obad će u uredno i lijepo sročenim i lako rimovanim stihovima ispripovijedati cijelu jednu obiteljsku povijest. Žmuli se, međutim, razbijaju kako se i život živi: “S vremenom je osto samo jedan/ Drugi žmuli došli su u modu/ Pazim ga jer jako mi je vrijedan/ I držim ga za krštenu vodu”.
Kuhar
U biografiji na klapni piše da je Petar Obad (1977.) osnovnu školu pohađao u Pridvorju i na Grudi, a srednju, Turističko- ugostiteljsku, u Dubrovniku. “Po zanimanju je kuhar.” Tu činjenicu Obad ne ističe u duhu današnjemu chefova i njihove mondene publike. Obad je kuhar iz onog prethodnog vremena. U činjenici da je kuhar savršeno se ogleda to što je pjesnik. Ozbiljan pjesnik, s možda i najozbiljnijom pjesničkom čitateljskom publikom u današnjoj Hrvatskoj. U njegovim zavičajnim himnima prepoznaju se žene i muškarci, dok se po mrklome mraku ovoga ugašenog doba vraćaju svojim kućama.
