U okviru programa „Priče iz Ragusine“ komparatistica književnosti i slavistica Milana Romić Viđen održala je, 26. ožujka u Znanstvenoj knjižnici, predavanje „Književna kartografija Dubrovnika – kretanje pisaca kroz stvarne i fikcionalne prostore Grada“.
Prisutne je uvodno pozdravila organizatorica ovih predavanja i voditeljica zbirke Ragusina, knjižničarka Matija Nenadić. Uz stručno vodstvo predavačice publika je zajednički „prošetala“ Dubrovnikom stopama nekolicine srednjoeuropskih i južnoslavenskih pisaca i spisateljica koji su u ovom gradu boravili, kojega su voljeli i zvali svojim te o njemu napisali neke od svojih najboljih i najpoznatijih književnih djela. Upravo je ta ljubav prema Gradu, koja nije tipična za druge gradove, navela autoricu da krene kroz književnost istraživati što Dubrovnik čini tako zanimljivim.
– Zaljubili su se u taj Grad mnogi pisci koji su ga posjećivali i mnogi koji su u njemu boravili ili su samo o njemu pisali. Ti pisci su činili kulturni prostor i mjesta Grada živima. (…) Ako proučavamo sliku Dubrovnika kroz djela dubrovačkih ili hrvatskih pisaca dobit ćemo jednu sliku koja po meni neće biti toliko raznolika ako ne pogledamo sve ostale pisce koji su ovdje dolazili. Definicija profesora Zvonka Kovača ujedno je i moj motiv izučavanja književnosti, uspostaviti interdisciplinarnu i slavističku solidarnost i na taj način obogatiti našu znanost o književnosti i kulturnu sliku Grada – objasnila je predavačica i započela predavanje književnom kartom Grada. Krenulo se s Ploča, od hotela Argentina, zatim se prošetalo do nekadašnje Vile Odak (Hotel Excelsior), pa do Župske ulice (Ul. Milana Milišića), sve do skalina crkve sv. Vlaha, zatim do Hotela Gradac te se „šetnja“ završila na Boninovu. Kulturni vodiči po Dubrovniku bili su pisci Sándor Márai, Miloš Crnjanski, Ivo Andrić, Danilo Kiš, Milan Milišić, Rade Jarak i Maša Kolanović.
Roman „Otok“ mađarskog pisca Maraija u cijelosti je smješten u Dubrovnik, hotelu Argentini i na Lokrumu gdje glavni lik nakon rastave dolazi u Dubrovnik i biva osumnjičen za ubojstvo koje se dogodilo u hotelu. Srpski književnik Crnjanski napisao je putopisni esej „Dubrovnik“ u kojem on ‘pod stresom’ dolazi u Grad i čim uđe čuje pjev ptica, Srđ ga gleda, nema ljudi, mir je, nebo je plavo. Andrić je prijateljevao s Ivom Vojnovićem te su razmijenili preko 40 pisama, također, Andrić je bio sudionik PEN-a 1933., ali nije sudjelovao na raspravi. Često je boravio ovdje odmarajući se, napisao je četiri pripovijetke o Dubrovniku koje bi se mogle nazvati „Dubrovačka kronika“, to su samostalne priče koje objedinjuje isti lik. Danilo Kiš, klasik jugoslavenske književnosti, obožavao je Dubrovnik i planirao se preseliti tu. Bio je i veliki prijatelj s nekoliko poznatih dubrovačkih pisaca. Na ovom popisu je, kaže autorica, zbog zanimljivog eseja Miljenka Jergovića koji kaže kako je Kiš namjeravao pisati roman o Dubrovniku, jer bi po Jergoviću, bila i najznačajnija Kišova knjiga: „Pisci dorastaju do svojih romana, zato neke zamišljaju cijeloga života, a da ih ne napišu. Takve nenapisane, to su, ponekad, njihove najvažnije knjige.“ O Milišiću je teško govoriti, ističe Romić Viđen, jer cijeli njegov opus je Grad, pročitavši dio iz njegova eseja „Poetika betule“. Naglašava kako je on bio toliko „utkan“ u Grad da ga nije bilo briga hoće li ga netko drugi razumjeti, nije poučavao ni stereotipizirao literaturu kao što mnogi drugi rade da bi bili razumljivi drugome nego je išao namjerno u takve detalje, poznavajući i živeći taj Grad, koje može razumjeti samo netko tko živi ovdje. Cijeli književni opus Rade Jarka također je vezan za Dubrovnik, čak i kad piše o nekom drugom gradu, on progovara o Dubrovniku. Viđen Romić je za potrebe predavanja odabrala dijelove iz njegova autobiografskog romana „Pustinje“ u kojem Grad „piše“ njegovu biografiju. Za kraj predavanja došlo se do Boninova s najsuvremenijom spisateljicom Mašom Kolanović, autoricom zbirke priča „Poštovani kukci i druge jezive priče“. Književni interes Kolanović je pretočila tako da je pitanje kapitalizma i svih pojava koje se vežu uz kapitalizam pretvorila u male horor priče. U priči „Živi zakopani“ govori o hororu masovnog turizma kroz prizmu dolaska pripovjedačice u Dubrovnik u jeku ljetne sezone. Zadnja scena se događa na Boninovu, jesmo li svi mi usred masovnog turizma živi zakopani i panično čekamo da nas netko nazove?
Namjera ovog predavanja bila je zaobići već uvelike poznata književna imena i narative o kulturnome prostoru Grada. Umjesto toga, Milana Romić Viđen pokazala je kako je dubrovački kulturni prostor kreirao i definirao mnogo širi krug pisaca 20. stoljeća od onih koji su dosad primarno bili predmetom interesa dubrovačke i hrvatske znanstvene zajednice i javnosti.
