Zemlju sam zavolio jer ona nam je svima majka. Na njoj se rodimo, ona nas hrani, na njom radimo i živimo, a na kraju nas ona prima za vječnost. Sažeo je Miho Švago u tim riječima svoj život i ljubav prema domovini, kako se u Konavlima odvazda zove obiteljska kuća i obradive površine koje u nasljeđe ostavljaju očevi sinovima.
U Vodovađi, u kojoj je šum potoka svakodnevna zvučna kulisa, Obiteljsko gospodarstvo Švago nastavlja stotinama godina dugu tradiciju obrade zemlje. Čuvaju stare sorte voća i povrća, a diče se kvalitetnim maslinovim uljem, koje cijede iz plodova maslina starih i do 400 godina. Đedo Mijo (92), kako ga nazivaju njegove već odrasle tri unuke Nikolina, Ana i Mija i unuk Mihovil, usprkos činjenici da hoda uz pomoć dva štapa i dalje aktivno sudjeluje u radovima na zemlji.
Zemlja, obiteljska kuća i sloga, hranili su dušu i tijelo ovog 92- godišnjaka, koji je preživio dva rata i brojne druge zgode i nezgode koje u ove retke neće stati, ali je uvijek svoj na svome svakodnevnim radom i molitvom hraniteljici zemlji i dragome Bogu zahvaljivao.
Moj đed pošo je u Ameriku, trbuhom za kruhom, kako se nekad i išlo. Moj otac bio je jedan od šest sinova i jedini koji se iz Amerike vratio u Vodovađu. Bio sam svukuda, u Americi, Vatikanu, Ljubljani, Osijeku… svega sam u svome životu vidio i čuo, ali meni je najljepše ođe u mojim Konavlima na mojoj zemlji, priča mi dok sjedimo u njegovom kominu uz kafu, koju svaki dan pije oko 10 ura ujutro, nakon što je obišao doce.
Mir ti je sve, kad nema mira u familiji, nema ničega. A znaš li ti onu staru poslovicu? U radiše svega biše u štediše i još više. E tako smo ti i mi živjeli i nije nam ništa falilo. Ova ti je naša zemlja u Vodovađi plodna, a vode ne fali. Uspijeva sve od loze do masline, smokava, krtole, povrća, voća, samo nam banane još nisu rodile, kroz šalu kaže, a njegova nevjesta Mira, koja mu je oslonac u svemu, dodaje kako su i avokado uspjeli uzgojiti, ali ga je zima odnijela pa će ga ove godine posaditi u zavjetrinu.
Osnovnu školu Miho je završio je u Vodovađi u kojoj je tada bilo puno djece, a podučavala ih je učiteljica Filka Trilje iz Lapada, koje se i danas sjeća. Pokazao nam je i fotografiju iz školskih dana, koju je usprkos svim životnim nedaćama uspio sačuvati.
Brojne su zanimljive priče koje mi je ispričao i još bi ih mogao pričati, jer ga pamćenje, usprkos godinama, dobro služi. Kao 12-godišnjaku u pamćenju mu je posebno ostao urezan događaj koji je najavio velike promjene.
Imao sam 12 godina. Odjednom su na svim konavoskim crkvama počela zvonit zvona i pronio se glas kako je srpski kralj Aleksandar ubijen u Marseju. Bilo je to 1934. Nakon toga došao je i rat. Preživili smo i Talijane i Nijemce na svome kućnome pragu i cijeli taj rat i dočekali i Titovu Jugoslaviju. Nisam nikad trebo bježat, sve do ovoga zadnjeg nesretnoga rata.
Nisu Mija dirale puno promjene politike, njegova je zemlja uvijek rađala njegovim velikim trudom i velikoj obitelji osiguravala topli dom i punu trpezu. Ništa više od toga do sloge i mira nije mu ni bilo važno. Sa svojom je suprugom Nikom, rođenom Čupić, proslavio je lani 55 godina braka, a i danas se dobro slažu.
Ma da joj je malo bilo jezik ponekad prikratit, bilo bi boje, šali se đedo Mijo i opet spominje mir i slogu, ali i smijeh, šalu, kojom su on i supruga održali brak i odgojili tri sina, koji sa svojim obiteljima i danas žive u svojim kućama, ali u susjedstvu. Težak je i danas ih boli taj trenutak kad su morali pred crnogorsko-četničkim agresorima pobjeći u Dubrovnik, a koliko ga je to pogodilo dokazuju i pjesme koje je u izbjeglištvu pisao. Evo jedne koja opisuje svakodnevnicu izbjegličkog života.
U Dubravi Babin kuka
Tu je bila moja muka,
tu sam dosta dana stojo
nevoje se svake bojo,
tu je bilo Konavjana i Župjana,
Primoraca – sve našije sugrađana,
svaki ima svojih rana.
I mislimo,svaki misli
jer mu teret teški visi,
jer su kuće porušene
i većinom zgorene.
Jedan drugog upoznava
jedan drugom ruku dava,
tu je jednak svatko bio
istu hranu svak je ijo,
nije bilo ovo oću ovo neću,
nema vina ni rakije,
kao doma da se pije,
i nikome lako nije.
Vodu nosi iz daleka
dvije ure vaja čekat
ako misliš vode piti
i u redu vaja biti,
a i roba kad se dijeli
tu se buni hotel cijeli,
da se roba slabo dijeli,
na Dragicu i Ivicu
navališe nepravicu,
malo robe nove ima
i ne more biti svima,
tako narod svađu stvara
jer je roba sva bez para, zato narod svađu stvara.
Sad bi rađe pofalio
koje dobar sve bio,
i najviše sve radio,
dok je hotel zatvorio
i foliju postavio.
Tu je meštar Ivo bio,
i ostali svi majstori
uz meštra su Iva stali
moramo ih mi pofaliti.
Oj narode u hotelu
nemojmo se mi svađati
jer moramo umirati,
dva je metra svakom dosta
a sramota more ostat.
Pobjegli smo kad se počelo pucat oko kuća i smjestili su nas u hotel Astareu. Nakon mjesec dana ja smo i moja stara odlučili vratit se doma. Pa što nam oni mogu, mi smo svoji na svome, mislili smo. Sa Slavijom smo pošli u Zeleneniku i tamo se javili Crvenome križu, jedan naš prijatelj iz Crne Gore ponudio se da nas vozi u Konavle, on je govorio da neće bit nikakvih problema, ali na kraju nije ni znao što je vojska napravila u Konavlima. Mi smo dobili dozvolu da pođemo doma, ali nas nisu puštili pro Debeloga brijeg, pa smo se vratili u Kombol po drugu dozvolu. Kad smo napokon uspjeli doć do kuće u njom su bili oni i nisu nam dali da uđemo. U mene je žena ušla i s puškom uz glavu su je isćerali, skoro je život izgubila. Sve vrijedno su uzeli, a svu kuću polomili i razbacali, srce mi je puklo kad sam vidio da mi je sinova kuća zgorjela. Išli smo onda na Grudu po nekakvu novu dozvolu da uđemo u svoju kuću, nismo uspjeli, ali kad smo Grudu viđeli, svu spaljenu, to je bilo strašno. Vratili smo se u hotel i čim su Konavle oslobođene došli smo doma i počeli ispočetka. A boli me to što su ljudi, naši susjedi iz Hercegovine i Crne Gore, s kojima smo bili u dobre, trgovali i kumili se, takvo što napravili. Ne mogu shvatit zašto.
Rat je završio i Švazi su se vratili doma i opet sve stvorili ispočetka. Obnovili su kuće i polja i ribnjake u kojima su uzgajali pastrve, a s razvojem agroturizma stigli su i turisti u seosko domaćinstvo.
Trenutno prodajemo lučiće za sadit i za kiselit. Svi su oni nikli iz starog sjemena konavoske kapule. Čuvamo stara sjemena i sorte voća, ali glavni nam je proizvod maslinovo ulje. Ulje je vrhunske kvalitete od maslina koje su gore u brdu, stare su i do 400 godina. Uglavnom su to starinske sorte oblica, bjelica i crnica, a ima i nekoliko novih sadnica talijanki, kaže mi Mijova nevjesta Mira, koja je u Konavle došla iz Trilja i zavoljela ovu zemlju svim srcem.
Za sebe doma ova obitelj ima sve od ulja, vina, povrća, voća, jaja i mesa, a svojim vjernim kupcima, koji im već po običaju dolaze na kuću prodaju viškove. Lučića još ima, pa svi vi koji uživate u kiselim lučićima ili mislite posadit slatku konavosku kapulu, slobodno im se javite.
S Mirom sam obišla doce na kojima uz stabla smokava, krušaka, jabuka i šljiva, raste i loza i pomadore i kukumari, ali i buter tikve i brojne druge biljke; kao i skladište u kojem se čuva sjeme luka, pa podrum u kojem se suši meso i čuva ulje, vino i rakija, pa komin u kojemu se se prije nekoliko dana kuhala pelata i sad na žalost prazne bazene za uzgoj pastrva, kao i veliku salu gdje su se proteklih sezona častili gosti.
Iako godine pomalo uzimaju svoj danak đedo Mijo i dalje svaki dan najviše vremena provodi na svojoj zemlji.
Đed se ujutro digne rano, popije čaj i ide na na zemlju. Oko 10 dođe na kafu i opet se vrati. Iza objeda malo odmori i opet na polje, do večere, kaže mi njegova nevjesta Mira. Kad je došao s operacije nije ni dana preležao, nego sa štapima na doce. Motikom i danas kopa, a ne damo mu da radi s težim alatima kao što je motorna pila, traktor…iako on bi i to, priča mi Mira.
Osim rada i molitve, Mijo je uvijek volio i društvo. Veselje i pjesma vazda su mu bili dragi, a slovi i kao jedan od najboljih konavoskih zdravičara.
Nazdravljo sam na slavljima od krsnih imena do vjenčanja, zno’ sam i izmislit nove stihove da se malo ljudi nasmiju. Nastupo sam i na Susretima zdravičara u Pridvorju. Unuk Mihovil isto je dobar zdravičar, sad je na jednom vjenčanju u Đakovu, prijatelju nazdravjo po konavoski.
Okružen sinovima unucima, ali i praunucima, svojom zemljom na vodi i voljenom suprugom Nikom, Mijo Švago nema puno želja, ali isto bi volio kad bi se negdje kraj crkvice sv. Vida napravio spomenik majci zemlji u koji bi se u kamenu uklesali njegovi stihovi koje je za to već priredio.
